Sve stvari moraju završiti pa tako i još jedna sezona trčanja. Završna cestovna utrka ove godine je polumaraton Ivan Starek koji se trči oko Jaruna. Točnije tri kruga oko jezera s jednim skretanjem na jedan od otoka. Malo raznolikosti. Iako sam ga planirao skoro cijelu godinu, prijavio sam se tek dva tjedna prije natjecanja. Uobičajena ekipa s kojom pohodim utrke je imala druge planove te sam ovu utrku trčao praktički solo.
Kako sam taj vikend boravio u Zagrebu imao sam više opcija za kombiniranje s podizanjem brojeva i samog starta. Naime podizanje brojeva je krelnulo već u 7:30 ujutro dok je sama utrka startala u 11h. S obzirom da je moje privremeno boravište bilo relativno blizu starta utrke odlučio sam se da ujutro dođem po startni broj, a onda kasnije bez tenzija na sam start.
Jutro je bilo jako toplo s obzirom da je skoro pa polovica studenog. Studeni je, a od studeni ni s. Bilo je vedro i mogao se očekivati lijep dan. Nisam ništa očekivao od ove utrke iako sam imao tajni plan da ostvarim PB.
Krenuo sam sat vremena prije utrke jogirarući ulicama do starta koji je bio udaljen malo manje od četiri kilometra. Shvatio sam da će ovo biti teška utrka jer sam se dosta zagrijao do samog starta. Čip i broj sam imao pa sam samo još wc obavio prije starta. Pogledom sam tražio poznata lica no bilo ih je malo. Sreo sam kolege fotografe te frišku trkačicu iz Bjelovara koja je trčala svoj prvi polumaraton.
Krenuli smo oko 11:05 kako je bilo i predviđeno nakon starta utrka na 5 i 10 kilometara. Počeo sam dobrim tempom, no s obzirom da je bilo dosta toplo pitao sam se da li brzam. Prvih nekoliko kilometara je bilo dobro, no dosta sam se zagrijao. Već na prvoj okrijepi sam uzeo vode te većinu iskoristio za polijevanje. Isto sam napravio i na slijedećoj.
Između prve dvije okrijepne postaje skrenuli smo na jedan od otoka koji se nalaze na jezeru te pronašli mali predah od sunca. Nekako mi je bilo teško tih prvih 8 km. Znao sam da slijedi dvostruko više. Tračao sam za jednom trkačicom no nakon desetog kilometra nabaciola je tempo koji ja nisam mogao pratiti. Išao sam svojim postojanim tempom koji se vrtio oko 4:35 – 4:40 min/km.
Pretekao me predsjednik kluba u kojem treniraju Bojan i Ana, no na odvajanju on je skrenuo za kraj svoje utrke od 10km. Nastavio sam postojano dalje no sunce je još uvujek pržilo. No nisam posustajao. Negdje prije završetka drugog kruga vidio sam trkačicu koja je trčala ispred mene. Zaustavila se sa strane i hodala pločnikom ulice kojom se trčala utrka. Izgleda da je povukla prevelikim tempom. Nije to jedini put da sam vidio ovaj prizor. Dosta ljudi se zaustavljalo da se ohladi od vručine koja je vladala.
Okrijepne postaje s vodom su me spašavale. Najviše jer sam se poljevao po rukama, glavi ma gdje sam stigao, a tek onda unosuio nešto tekučine u tijelo. Pao sam malo u tempu i znao sam to, no pokušao sam se nekako vratiti. Sunce mi je ubijalo moral i crpilo mi snagu. Naravno moj sat je opet malo “ubrzao” utrku te je obračunavao kilometre oko 200 metara prije službenih oznaka. To me malo živciralo jer sam si uvijek preračunavao koliko još ima do table te koliko još kilometara treba pretrčati.
Znao sam da ću istrčati PB kada sam prošao 18 km, no nisam bio siguran za koliko. I minuta bi mi u ovom trenutku bila dovoljna. Tu i tamo je popouhivao povjetrarac koji je nosio traženo osvježenje. Samo što je to osvježenje puhalo u prsa. Konačno sam prošao zadnju navijačku postaju te dobio još malo elana. Konačno je došao kraj gdje sam skrenuo lijevo proletio kraj table za 21 km te završio utrku s novim osobnim rekordom (1:40:54- službeno).
Dolazi zima, a s njom zimska liga na Ivančici, mnoge solo dužine koje ću morati odraditi kako bih bio spreman za proljeće. No prije njega možda odame na Zimski Varaždinski polumaraton te probam skinuti još koju sekundu sa sadašnjeg PB-a.
When the snows fall and the white winds blow, the lone wolf dies but the pack survives – A Game of Thrones
Hvala 🙂