black butterflies run

Bio je to sunčan dan, ali je bio i vjetrovit dan. Bio je dan za utrku.  Krenuli smo oko 8 sati iz Varaždina do susjednog gradića Ivanca gdje je bio start. Došli smo oko pola 9 sto nam je dalo malo vremena za pripreme.  Pokupili smo startne pakete te se počeli zagrijavati na prostoru nedaleko od startne zone. Sam start je bio u centru Ivanca ispred crkve. Nisam imao osjećaj kao da ću trcati utrku. Nedostajalo je uzbuđenje.

lucky 13

Poredali smo se na startnu ravninu te očekivali start. Nakon završnih obavijesti odjeknuo je pištolj koji je oznacio start. Šestdesetak trkaca je krenulo potrcalo je asfaltom uzbrdo. Unatoč brdu tempo je bio 5:00 nakon prvog kilometra. Trčali smo dobro poznatim putem kojim obično idemo na planinarenje. Cijelim putem po cesti su bili crni leptiri koji se nisu obazirali na guzvu koju su stvarali trkači i pokoje vozilo. U podnožju planine je bila prva okrijepna postaja prije nego smo prešli na makadam. Cesta koja obično služi prolasku samo motornih vozila i bicikala bila je naša staza do vrha Ivanščice. Nadmorska visina se  povečavala, a temperatura se lagano spuštala čemu je pripomagao oštri sjeverni vjetar.

S obzirom na hukanje vjetra buff koji sam do sad nosio zavezanog na ruci prebacio sam na glavu. I usponi po samoj makadamskoj cesti znaju biti naporni te sam lagano trčkaranje zamjenio ubrzanim hodom (Osjetio sam da mi je puls skočio). Na osmom kilometru se nalazila jos jedna okrijepna postaja koja je dobro poslužila za vračanje izgubljene snage. Još je bilo pet kilometara do vrha te sam nastavio dalje konstantnim tempom. Noge su mi s svakim korakom bile sve teže no bio sam odlučan da nastavim. Svaki put kada mi se činilo da mi ponestaje snage sjetio sam se da  s Ivanščicom nema šale (You don’t fuck around with Ivanščica). Pri vrhu se činilo da je vjetar pojačao te je i osječaj hladnoće porastao. Odašiljač na vrhu je opet ispuštao stravične zvukove koji se  mogu čuti kada ovako jako puše vjetar. Kontrolna točka i okrijepna postaja su bile tik uz planinarski dom nakon čega je slijedio spust po dijelu planinarske staze Pionir te dalje prema Ham Pokojcu.

downhill rush

Krenuo sam na brzi spust po planinarskoj stazi te osjetio kako mi nakon ovolikog uspona ovo baš i ne paše. Spust je bio dosta zeznut te sam ovdje malo prikočio i opreznije prilazio strminama. Neki djelovi su bili šumarci kroz koje je bio užitak trčati dok je dio puta bio popločen oštrim kamenjem. Uništavao sam koljena i zglob desne noge maksimalno na ovim dijelovima. Tu me preteklo par trkača, no nisam se posebno obazirao na to. Pokušavao sam se orijentirati gdje se točno nalazim te sam malo pozurio s kilometražom te mislio da smo već na dijelu vezanim uz slijedeci vrh – Čevo. Nastavili smo dalje trčkarati planinarskim putevima i stazama čiji se nagib konstantno mijenjao. Noge su mi bile vec poprilicno bolne no nisam mogao sada stati. Razmišljao sam o samoj stazi kako ima dobrih i lijepih dijelova i onih manje lijepih na kojima je užas trcati. Sjetio sam se i razgovora kojega sam nedavno vodio s frendicom gdje smo komentirali težinu staze utrke koju sam vozio taj dan. Ovu utrku mogu usporediti s životom, i na utrci i u životu postoje lijepi djelovi na kojima je lijepo i uživamo no postoje i oni manje lijepi djelovi kroz koje moramo progurati i izdržati.

Ubrzo smo došli do slijedeće okrijepne postaje koja se nalazila kraj Lujčekove hiže, gdje sam povratio izgubljenu snagu no bol je ostala prisutna. Nastavili smo dalje makadamskim putem koji je vodio prema asfaltiranoj glavnoj cesti. Bio sam na 25 km te se umor u nogama svakim korakom povečavao kao i bol u desnom gležnju. Na jednom dijelu ceste je bio betonski mostić na kojem sam malo istegao mišiće na obje noge. Iako je to bio asfalt i kretali smo se nizbrdo bilo je teško. Crni leptiri su lagano letjeli i lebdjeli na vjetru koji je manijakalno puhao. Nastavili smo koja dva kilometra nakon čega je bila jos jedna okrijepna stanica s vrlo nasmijanom ekipom.

Ulaskom u selo Bela skrečemo desno na sporednu cestu koja se ubrzo pretvara u makadamski put okružen šumom. Tu se nalazila jos jedna okrijepna postaja prije nego što smo prešli na planinarsku stazu koja je u početku bila pitoma i blaga sve dok nismo došli do strmijeg i divljijeg dijela.

nail in the coffin

Više sam vremena ubrzano hodao, a manje trčkarao po varljivoj stazi koja se prostirala predamnom. A kada se nagib povečao hodanje je bila jedina opcija. Isto misljenje su djelili i trkači koji su bili par metara iza mene. Zadnji atomi snage su se potezali tih zadnjih pola kilometra uspona kada je  nagib bio najžešći. Organizatori su postavili i šaljive oznake 200 i 100 metara prije vrha na Čevu, ali se udaljenost činila puno većom kada smo se kretali prema njemu. Vjetar je zavijao i ovdje te hladio vruca tijela natjecatelja. Dolaskom na vrh uzeo sam trenutak i uputio pogled prema horizontu te nebu koje je bilo ispunjeno bijelim oblačcima koje je nosio divlji vjetar. Na okrijepnoj postaji sam pojeo pola banane te miksao vodu i izotonicno piće kako bih povratio balans.

Označena strma staza vodila je prema cilju od kojeg me djelilo nesto vise od 5 km. Niti kada planinarim ne volim ovu stazu niti mi sada nije bila draga. Prolazio sam poznatim područjem kojim smo prolazili jednom kada smo planinarili na Pustu Belu. Bile su to lijepe uske stazice koje su se na nekim djelovima prosilivale. Cilj je bio tako blizu, ali tako daleko. Brda i dolovi su se samo nizali. Oko 34 km sam susreo frenda Gorana koji je zajedno s Anom odlucio planinariri rutom kojom smo trćali s Čeva do Grebengrada. Anu nisam spazio te sam pretpostavio da je ostala na Grebengradu. Zadnja okrijepna postaja je bila oko 35km gdje sam susreo Anu.

Zajedno smo krenuli prema kraju utke. Dugih dva i pol kilometara je bil pred nama. Ana je bila nabrijana i odmah je htjela trčati. U početku nisam trčao no na spustevima sam se zašpurao te često izmjenjivao hodanje i trčanje. Ana je spomenula da je cilj nakon neke livade no nije zapamtila koje pa sam bio razočaran što nakon prve livade na koju smo naišli cilja nije bilo No nakon druge smo ušli u šumarak te smo se po širokom putu se počeli spuštati prema zvukovima ljudi. Sam cilj je bio na livadi ispred planinarskog doma što je bilo zbunjujuće jer sam morao proći kraj brdo ljudi koji su se već odmarali od utke i/ili jeli svoj zasluženi obrok.

Ušao sam u cilj s vremenom od 4 sata i 52 minute (Endomondo sam se sjetio isključiti tek nakon minute) što je dosta dobro s obzirom da nikada nisam istrčao toliku dionicu (čak niti po ravnome terenu) niti još nikada nisam sudjelovao u ovakvoj brdskoj utrci. Možda mi se ovoakav format utrke više sviđa nego format polumaratona odem trčati i na Ravnu Goru slijedeći mjesec.