Zadnja velka utrka ove godine Papuk trek & trail kao što naziv kaže održava se na Papuku. Nakon što sam na njoj sudjelovao prošle godine odlučio sam sudjelovati ponovo i ove godine. Ista utrka, druga ekipa. Ove godine putujem u društvu trkača. Jedan je čak bio i na UTMB (ultra trail mont blanc).
Krenuli smo iz Varaždina oko pola 6 ujutro. Prošle godine smo kretali skoro dva sata ranije jer smo išli starom cestom, dok smo ove godine išli autocestom skoro cijelim putem. Nisam bio baš nabrijan na utrku no imao sam cilj da budem bolji nego prošle godine. Prijave su bile u restoranu “Čiča Mata” te je red za našu kategoriju bio poduži dok za druge kategorije nije bilo tolike gužve. Dok smo obavili prijavu otišli smo do kombija da se presvučemo i pripremimo za utrku.
Ušli smo u dvorište odakle smo startali te je tu počelo čekanje. Neki natjecatelji su se tek sada prijavljivali te smo zbog toga kasnili sa startom. organizator nam je opisivao stazu te sam odmah shvatio da staza neće biti ista kao prošle godine. Nakon nekih 15 minuta konačno smo krenuli.
Krenuli smo prema crkvi gdje smo skrenuli lijevo te krenuli u brda po asfaltu. Nakon kilometra smo prešli na makadamsku cestu koja nije bila zatvorena za promet. Laganim usponom ušli smo u šumicu gdje se nagib povećao. Tu je kamenje počelo izvirati iz zemlje. Nisam se baš tome radovao s obzirom da tenisice koje sam imao na nogama nisu bile stvorene za sklisko kamenje.
Staza je bila valovita i puna kamenja. Okruživalo nas je nisko raslinje – boravnjak u nastanku. Brzi dio kroz kojega se dalo trčati mi je bio poznat jer smo tuda išli planinariti proljetos. Taman prije prve okrepe i prvog cvikanja je bila ženska koja je djelila petake trkačima koji su žurno prolazili. Došli smo na proplanak na kojem se nalazila kučica. Ispred nje su bile okrijepe, iza nje križ s cvikalištem, a kraj nje majstor koji je bubnjao po tačkama.
Slijedio je brz spust kroz šumu. Sklisko kamenje na strmom spust je značio oprezno spuštanje. Iako je spust bio nezgodan poslije njega je došla široka cesta na kojoj smo mogli raširiti krila. Tu sam potegnuo te mi je na jednom km tempo bio zadovoljavajući. na osmom kilometru prolazno vrijeme mi je bilo oko jedan sat te sam znao da moje željeno vrijeme od dva sata je sada nedostižno.
Prelazak s makadama na šumski put označilo je jako blato. No to je bio jedan manji dio dok je ostatak bio trčljiv. nadomak desetog kilometra slijedilo je hodočašće uz najstrimiji uspon. Iako je bio strm preteko sam neke ljude.Na njemu i uzuimam magnezij koji mi je bio u džepiću ruksaka.
Slijedio je nezgodan spust po lišću. No u lišću se skrivalo kamenje. ovo je bio jedan od gorih djeloava staze. jedna ženska je pala kojih desetak metara ispred mene. Nije bilo ništa strašno, no spust je zahtjevao oprez.
Na drugoj okrijepnoj točci oko 13-og kilometra bili su ponuđeni i čevapi i špek, no za mene su bile samo banane i voda, iako su bile i naranče ponuđene. Poslije toga slijedio je spust po širokoj stazi i kratkotrajni prijelaz na makadam. Cilj se svakom kilometrom sve više približavao. Približavali smo se ruševinama starog grada gdje smo imati zadnje cvikanje.
Poslije zadnjeg cvikanja slijedio je spust po Tauberovim stubama i utabana staza koja je vodila od njih, tamo sam malo pustio kočnice te imao dosta brzine, iako je bilo dosta sklisko. Na zadnjem dijeolu malo sam i proklizao, no ništa strašno, ostao sam na nogama. Vrijeme mi nije bilo bitno te sam polako nastavio zadnjim asflatiranim dijelom. U cilj sam ušao s vremenom 2:13:58 što je za sedam minuta bolje nego prošle godine.
