life is a game of inches
Ova priča počinje puno prije ovog vikenda. Ova priča počinje mjesecima prije. Ona zapravo počinje onog najhladnijeg jutra kada sam odlučio iskočiti iz toplog kreveta i otiči na jutarnji jogging. Život se svodi na niz takvih odluka. Svaki dan donosimo puno malih odluka, koje oblikuju naše živote.
Nije baš da sam uvijek imao motivaciju da odem na svako trčanje. Česti uzročnici na te odluke dolaze iznutra, ali nekada i izvana. Nekada sam gorio od želje da ispustim svoj bijes / stres kroz trčanje, a nekada je tu bila samo blokada. Ipak imao sam na umu svoj cilj – trčanje maratona u Ljubljani. I ponovo sam ove godine prijavio maraton. To je bilo u toplom ljetu. Do samog maratona je bilo još dva i pol mjeseca treniranja. A u tom vremenu se svaša još moglo dogoditi.
U međuvremenu sam išao na kraće utrke, polumaratone i ligaške okršaje. Čak smo se unutar kluba organizirali da idemo trčati dužine vikendima. S obzirom da po ljeti temperatura brzo naraste treba se ustati rano. Čak ranije nego što se i za posao budim. No i to je neka vrsta motvacije koja me pokretala. Da se probudim ranije i odem trčati duljine od 30-ak km. Osjećaj da te netko očekuje da se pojaviš.
Odradio sam i tri frtalja maratona na Bundeku povodom GRAWE nočnog maratona koji se održao krajem osmog mjeseca. Istrčao sam ga ispod tri sata no nekako to nije bila dovoljna potvrda forme. Trebalo mi je još puno treninga.
the inches we need are everywhere around us
Kako su mjeseci prolazili, kilometri skupljali, treninzi odrađivali tako se i dan počeo skračivati. S obzirom da živim tamo gdje živim tražio sam svaku malu priliku da odem trčati nakon posla. Nekada sam čak i morao skračivati treninge jer sam preksano krenuo te nije bilo dovoljno svijetla da odradim trening do kraja. Ipak nekako sam odrađivao i te treninge po mraku, tražeći rute koje su osvjetljene.
Kombinirao sam rute koliko sam mogao da radim što veće dužine preko tjedna. A za vikende su padale utrke i dužine. Nije bilo idealno, ali trčanje je trčanje a trening se mora obaviti. Bio sam zadovoljan napretkom no još uvijek je postojala sumnja. Strah od nepoznatog. Ali znao sam što me čeka trčanje, okrijepe brdo ljudi, podrška. Bojao sam se da ponovo ne izdam samoga sebe.
At the end of your feeling is nothing, but at the end of every principle is a promise.
– Eric Thomas
Par tjedana prije maratona frend me pitao što mi znači ova gore poslovica. Ušli smo u diskusiju iz koje nije protekla jasna poanta. S obzirom da potječemo iz različitih okolina vođeni različitim motivima nije niti čudo da nismo došli do nekog čvrstog zaključka. Poanta ove gore poslovice je da ona ne obezvređuje osjećaje i ne poništava ih već da moramo znati kontrolirati osjećaje bez da oni kontroliraju nas. Kroz našu diskusiju to mu nisam prenio. No to je prava poanta poslovice.
Ostalo je još malo vremena do Ljubljane. Dva tjedna prije Ljubljane je bio Zagrebački maraton. Na njega se nisam niti prijavio zbog velike kotizacije te sam ga proveo fotografirajući ostale natjecatelje. Bilo mi je drago jer je sudjelovalo dosta ljudi iz mog kluba. Ovo je bila prilika da napravim dosta dobrih fotki.
Ušli smo u udarno razdoblje. Ostalo je malo manje od dva tjedna. Krenulo je svakodnevno provjeravanje vremenske prognoze. Dugoročne prognoze nisu bile obečavajuće – kiša, kiša, kiša.
Bili smo u jesenskom dobu te smo svi očekivali niže temperature, no bablje ljeto se izgleda produžilo. Tjedan dana prije smo išli na prvo kolo brdske lige Lagvić. Bilo je toplo kao i prošle godine smo išli da odmjerimo snage. Ana je začuđujuće bila vrlo dobra te je bila četiri minute brža nego ja iako sam potigao svoj osobni rekord.
Za Ljubljanu smo krenuli u subotu popodne te nas je manji pljusak ulovio na autocesti. Bez obzira na sve najave i prognoze temperatura u Ljubljani je bila dosta visoka za ovaj dio godine. Smjestili smo se u apartman koji je bio vrlo blizu centra te startu utrke. Moderan apartman u starinskoj zgradi. Bili smo oduševljeni. Krenuli smo prvo u restoran koji je Ana preporucila gdje smo jeli finu hranu. Nakon restorana smo otišli na expo gdje smo pokupili startne pakete te pogledali ponudu koju su nudili izlagači. Tom prilikom sam si kupio čarape te nove tenisice za trail trčanje – Hoka One One Torrent – baš one koje sam tražio mjesecima ranije.
Svratili smo i na pasta party koji se održavao u sklopu expoa. Imali su finu tjesteninu i živu muziku koja je svirala strane i domače hitove. Nakon paste smo išli malo trčkarati. Laganih pet kilometara koji će nas pripremiti za sutrašnje dužine. Grad je bio zagrijan. Temperatura je bila dosta visoka, kojih 18 stupnjeva. Najavljene kiše još uvijek nije bilo. Nakon rastrčavanja opet smo ogladnili pa smo svratili u pizzeriju Foculus koja se nalazila u susjedstvu. Ponuda pica je bila velika, a mi smo se koncentrirali na one bez mesa. Uz picu najbolje paše pivo pa smo probali par domačih.
Oko 10 smo se vratili u apartman. Bio sam napet pred sutrašnju utrku pa nisam baš mirno spavao. Probudili smo se ranije uz zvukove kišnih kapi koje su padale po niskom krovu. Kao što je bilo i najavljeno kiša je stigla. Padala je sporadično. Na trenutke jače, na trenutke lagano. Obavljali smo zadnje pripreme pred utrku. Malo prije 10 smo izašli iz apartmana i krenuli prema startu. Taman se spustio jaki pljusak koji nas je požurivao. Bojan i Ana su imali jednokratne kabanice dok sam se ja poslužio vrečom za smeće. Ne može nam nitko ništa, jači smo i od sudbine.
game time
Zaustavili smo se uglu jedne od stranjskih ulica koja se križala s ulicom gdje su se nalazili boksevi. Tu smo se i pozdravili jer su Ana i Bojan krenuli prema prednjim boksevima, dok sam ja odlučio startati iz četvrtog. Ali prije nego sam ušao u boks još sam jednom morao na wc. Na svu sreću red je bio kratak. Krenuo sam prema boksu prolazeči kraj brdo ljudi koji su stajali ispod pročelja zgrada kako ih ne bi namočila kiša koja je slabila. Još uvijek sam imao vreču na sebi kada sam petnaest minuta prije službenog starta stigao u boks. Boks je polako popunjavao te je toplina ljudskih tijela bila jača od hladne kiše koja je padala. Iskoristio sam poluprazni prostor da obavim završna istezanja i zagrijavanje.
Službemi start je bio u 10:30 no počeli smo se kretati tek nekih deset minuta kasnije. Prvo hodanje pa onda lagano trčkaranje kako smo prelazili startni prag. Publika je bila divlja. Toliko navijača koji su došli podržati one koji trče. Kao i prošlih godina i ove je iznad naših glava svirao neki heavy metal bend te su svojim bubnjevima davali tempo nama trkačima.
Probijanje kroz more trkača je počelo. Već na prvom kilometru sam išao prebrzo od postavljenog tempa te sam si to pravdao da će mi to biti zaliha za vrijeme provedeno na okrijepnim stanicama. Varirao sam tempim između 5:30 i 5:45. Trebo sam ići prosjećnim tempom manjim od 5:45 kako bih istrčao maraton ispod četiri sata. Za sada mi je dobro išlo.
Nastavio sam proboj kroz horde sporijih trkača. Na prvoj okrijepnoj postaji se nisam zaustavio, nisam niti planirao. Išao sam dalje. Sunce se na kratko ukazalo no bez obzira na nedostatak sunce postalo mi je toplo pa sam buff koji sam nosio oko vrata prebacio na desnu ruku. Na slijedećoj okrijepnoj stanici sam planirao uzeti nešto vode no ona je bila preplavljena pa sam odlučio ići dalje bez okrijepe. Nedugo nakon okrijepne stanice počeo je pljusak. Na (ne)sreću nije dugo trajao.
Još uvijek sam trčao u krdu. Trkača je bilo svuda oko mene. Počelo me stezati. Znao sam da ću morati na wc. Samo nisam znao jel ću uloviti neki toi-toi ili ću na divlje. Oko 14-tog km smo prolazili kroz šumoviti dio staze. Jesenske boje su joj super pristajale. Ovdje sam vidio svoju priliku da se olakšam i našao sam je na 16-tom kilometru. Skretanje desno na puteljak koji se spajao na cestu kojom smo trčali. Na tom kilometru sam izgubio manje od minute od prosjećnog tempa. Sada kada je sve bilo na mjestu mogao sam hrabro naprijed.
pain is temporary….
Na 18-tom km uzeo sam gel koji sam iskonzumirao kako bih održao donekle konstantnu energiju potrebnu za trčanje. Osjećao sam se bolje nego prošle godine po pitanju fitnesa. Nije bilo krize. Iako se pritisak pojačavao sa svakim prijeđenim kilometrom, bio sam zen. Tu i tamo sam osjetio bol u lijevoj ruci koja mi je ostala od puknuča ključne kosti prošle godine.
Ubrzo je došla došla i prošla točka bez povratka – odvajanje za 21 km. Lijevo se skretalo za 21 km, a desno za 42. Još uvijek sam pratio pacericu na 4:00. No nakon odvajanja nekako sam počeo samopouzdano odmicati naprijed. Sve je teklo svojim tokom. Osvježenje na 25 km pa prolazak kroz lijepi perivoj blizu željezničke pruge. Počeo sam sve više osjećati mišiće, kosti i sve ostalo. Samo sam išao dalje.
Uspon prije 30 km je bio nešto posebno. Ne znam kako da ga opišem. Kao zadnja stepenica prije kraja, ali kraj je bio udaljen još 12 km. Nakon uspona slijedio je spust. Prolazeči kraj sata za trideseti kilometar vidio sam da imam oke vrijeme i da je ono manje od 3 sata. Slijedio je povratak prema gradu. Okrijepa na 30 km mi nije bila dovoljna te sam s nestrpljenjem čekao onu na 32 km. Uzeo sam sol i vodu. Sol mi je pomogla više nego što sam očekivao i onda se nebo otvorilo. Jak pljusak je počeo tlačiti.
…but quiting is forever
Malo me i spasio taj pljusak jer mi je počeo biti vruče te mi je olakšao regulaciju temperature. Opet sam navukao kapu te krenuo dalje. “All hell can’t stop us now” – misao koja mi je prošla glavom. I to je bila istina. Sada je bilo samo da finiširam. Bio sam hladan kao led. No moje bradavice su bile vruče. Kada sam uzeo izotonik na slijedećoj okrijepnoj postaji slučajno sam se polio po lijevoj. Gorjele su.
Iako sam bio umoran počeo sam pojačavati tempo. Ili su svi drugi usporavali? U zadnjih par kilometara prestigao mnogo trkača. Trčali smo po nekakvoj zaobilaznici valjda. Sjećam se da su bile četiri trake zatvorene i poslije kružnog toka smo ponovo bili u gradu. Kiša nije popuštala te su potpore navijača bile češće. Sjećam se klinca koji je držao znak na kojem je pisalo power up i kraj natpisa je bila nacrtana ona gljiva iz igrice Super Mario. Nikada nisam dotaknuo tu gljivu. No zapamtio sam ga kao ponavljajuću pojavu tijekom cijele utrke. Ne znam jel to bio isti klinac ili su bili različiti no svaka čast na trudu.
Bend limene zgrade nam je zasvirao negdje oko 40-tog kilometra. Prolazno vrijeme mi je bilo dobro no počeo sam se brinuti da neću završiti ispod četiri sata. Stisnuo sam koliko sam mogao stisnuti. Bili smo nadomak cilja. Mogao sam ga osjetiti. No počelio smo kružiti po centru. Išli smo svuda okolo, prešli preko par mostova među kojima je bio i Zmajski most. Tražila se što optimalnija linija no ona je bila opstrukturirana lokvama. Svako malo sam ugazio u neku. Nestrpljivo sam pogledavao na sat. Navijača je na ovo dijelu bilo najviše. Konačno se ukazao i cilj. Ubrzao sam maksimalno. Fotofiniš i sve je povijest.
Pokupio veliku finišersku medalju te majicu koju dobiju svi koji završe utrku od 42 km. Vrijeme ispod 4 sata (3:58:34). Bio sam još u šoku. Vidio sam Bojana. Počeli smo hodati prema trgu gdje su bile okrepe. Uzeo sam si juhicu koju sam posrknuo u par minuta. Mandarine,izotonik, keksi i piva sve je bilo na meniju. Još sam bio vruč. Nisam osjetio zimu. Našao sam Bojana te smo krenuli prema stanu. Ana je dobro istrčala svoj maraton no bila je u knockoutu. Ja sam skinuo mokru odječu sa sebe i obavio malo duže tuširanje.
To veće sam napisao manji post na društvenoj mreži o mom pothvatu. U njemu sam napisao da nikada više neću na maraton. No, izgleda da ona kletva da uvijek želiš više se ostvaruje. Par dana nakon sam počeo razmišljati kako bih mogao trčati još koji. Jer mi je na ovom bilo tako super i zanimljivo. 😀