Alarm na mobitelu mi se oglasio u 3:30 te me probudio iz prekratkog četverosatnog sna. Odmah sam se bacio na zadnje pripreme koje su potrebne, a među kojima je bilo i tradicionalno kuhanje kave. Krenuo sam do Ludbrega gdje sam se sastao sa Mišelom, Žarkom, Ivančicom i Sašom. Iako nas je bilo dovoljno za jedan auto, podijelili smo se na dva auta jer nam se na povratku pridružila Lora.
Put do Ludbrega je bio maglovit, no kada smo došli na zagrebačku obilaznicu prolazili smo kroz guste oblake magle koja nas je pratila skoro do Karlovca. Sam start utrke je bio u naselju Stara Kršija tik uz Baraćeve spilje nedaleko od naselja Rakovica. Putem do starta vidjeli smo grupu lovaca koji su čekali da otpočnu lov na divljač, a svi u autu smo se zapitali koliko je zapravo sigurno da trčimo okolo te lokacije.
Parkirali smo se nedaleko starta koji se nalazio nizbrdo. Iako se sunce dizalo magla je još uvijek vladala kotlinama te je temperatura još uvijek bila dosta niska. Kako smo se spuštali prema mjestu gdje smo kupili startne pakete premišljavali smo si da li će nam trebati duga odjeća za trčanje.
Otišao sam do samog starta koji se nalazio niže niz cestu te kada sam se vračao počeo sam trčkarati uzbrdo da se malo ugrijem. Ruke su mi se smrzle te sam se pitao da li trebao ponesti rukavice. Na vrhu brijega temperatura je bila viša te smo se presvlačili na suncu, no kako smo potrčali niz brijeg do samog starta osjetili smo blagu studen.
Trkači s velike staze su startali pola sata prije nas s male staze. Među hrabrima na dugoj stazi su bili Bojan, Vanja i Zvonimir, dok smo svi ostali peglali dobro poznatu kratku stazu (14km). Startali smo minutu nakon 9:30 i to odmah u brdo. Kako je na startu bilo zimkasto stavio sam traku s Jahorine na čelembaru kako bi mi bilo toplije.
Jurili smo asfaltom kroz naselje praćeni radoznalim pogledima uglavnom starijih stanovnika. Vidio sam Žarka par sto metra ispred mene, no nisam htio pritiskati jer je bio sam početak utrke, dok je bijela figura u daljini koja je vodila cijelu kolonu odgovarala liku Saše. Predkraj drugog kilometra nalazila se prva okrepna postaja na kojoj se nisam zaustavio već samo nastavio na poljski put koji je ubrzo krenuo ubrdo.
Znao sam da će mi ubrzo postati toplo te sam počeo skidati traku s glave te sam je počeo motati oko ruke. Kako smo se približavali šumi tako se put pretvorio duboki traktorski put po kojem se trebalo balansirati na izbočenoj sredini. Bilo je grdo jer su neki dijeli bili pokriveni suhim lišćem dok su neki dijelovi bili vlažni. Dodatnu težinu su dodavale lokve koje je trebalo zaobilaziti te blato koje je variralo svojom dubinom te je trebalo procijeniti da li zagaziti ili preskočiti.
Nakon tog izazovnog dijela uletili smo u šumu čiji su putevi bili pokriveni lišćem, a ispod se nalazilo korijenje i sitno kamenje. Neki dijelovi su bili oslobođeni lišća te se put jasno vidio. Tu sam se mogao opustiti i prepustiti da se moj iskonski dio pobrine za ostalo. No, dva puta sam se skoro popiknuo te sam odlučio ići lakše. Staza je bila vrlo dinamična te smo se na jednom dijelu morao objestit o ogranu kako majmun kako bih savladao strmi teren.
Oko desetog kilometra imali smo zadnju okrijepu gdje sam popio malo cole kako bih vratio šećer, no glavni izvor tekučine mi je još uvijek bio flask. Ispred mene je bila neka plava cura koju nisam prepoznao s obzirom da znam sve igrače koji se kreću po trailovima Kontinental lige. Slijedio je blagi uspon kroz šumu nakon čega se otvorio široki put kroz livadu gdje se moglo lijepo potegnuti. Trkačica ispred mene se u jednom trenutku ruši no brzo se i diže.
Trčimo zajedno tako do pred šumu gdje dostižemo jedan par trkača, koje prelazimo. U šumi mi podloga niti dinamičan raspored kamenja nije pasao te pod pritiskom prepuštam prethodno zauzetu poziciju. Do kraja nije bilo puno te sam odlučio ići najbrže što sam mogao, teren je postajao pitom no morao sam bolje pratiti oznake jer više nisam vidio nikoga u videokrugu osim natjecatelja s najmanje staze.
Kraj šume je označio prolazak kroz drvored nakon kojeg smo kroz borovu šumu skretali lijevo te prelazili preko potoka do livade koja nas je vodila prema cilju. Nakon 1:19:30 ušao sam u cilj koji je označen velikim žutim sponzorskim startnim lukom. Žarko je naravno završio ispred mene s rezultatom 1:13:32 dok je Saša pobijedio s rezultatom 1:08:33.
Ubrzo su došle Lora (1:33:45) i Ines (1:34:55) kao i Mišela (1:36:36). Prvi na dugoj stazi je bio Zoran s rezultatom (2:11:11) dok Bojana nije bilo na vidiku. Odlučili smo se rastrčati do auta koji je bio udaljen kilometar dok smo čekali ostale s duge staze. Bojan je završio nakon 2:22:04 no nije bio oduševljen stazom koja je bila malo predivlja te prema njegovim riječima slabo označena. Dosta ljudi je to potvrdilo kao i Vanja koju je Bojan sreo na stazi. Ivančica je završila prva u ženskoj konkurenciji na dugoj stazi s rezultatom 2:33:42, a Zvonimir je utrku završio za 2:54:01.
Kada smo čekali proglašenje nakon finog ručka odlučili smo posjetiti Baraćeve spilje koje su bile tik uz prostor gdje će biti održana proglašenja. Proglašenja su se malo oduljila jer su se proglašavale tri utrke skupa s pripadajućim kategorijama. Poslije svega krenula su i proglašenja za ukupni plasman u ligi gdje je Saša osigurao drugo mjesto ukupno kao i prvo mjesto u kategoriji MS na kratkoj stazi. Ivančica je bila ukupno prva u ženskoj konkuenciji kao i u kategoriji Ž45 na dugoj stazi te ponijela i titulu MVP (most valued player) lige. Žarko je bio ukupno treći u kategoriji M35 na kratkoj stazi, Štefica je osigurala drugo mjesto u kategoriji Ž35 isto na kratkoj stazi, a Mišela je bila treća u kategoriji ŽS na drugoj stazi.
Ukupno kao ekipa – The running sloths smo ostvarili drugo mjesto tridesetak bodova iza prve ekipe WTF? Where’s the finish? te ispred ekipe SAK Fit Zaprešić. Iako smo napravili niz od četiri pobjede to nam nije bilo dovoljno da svrgnemo ekipu koja je od prvog kola vodila. No na trenutke je to bilo matematički moguće no sudba je bila takva da smo ostali kratkih rukava. Ostaje nam slijedeća sezona. 🙂
Na početku sezone nismo imali potpuni tim no iz kola u kolo smo rasli te nam se pridruživalo sve više ljudi. Neke nismo niti znali, ali smo ih do kraja čini mi se dobro upoznali. Neke je privukao naš postignut uspjeh koji smo zajedničkim snagama ostvarili te su nam dali vjetar u već ispuhana jedra potkraj sezone. Jedno je sigurno, ovo je bilo jedno prekrasno putovanje puno padova i uzdizanja koje je utjecalo na nas pozitivno i još nas više zbližilo. Do slijedeće sezone 🙂
Odličan post, jako mi se dopada tvoj blog 🙂