Vrijeme ovaj tjedan je bilo vrlo promijenjivo. Izmjenjivali su se sunce i oblaci. Oblaci su nosili toliko traženu kišu koja je izostala u zadnjih par tjedana. Tako je bilo i u petak, samo dan prije drugog kola trail Kontinental lige – promijenjivo s puno izmjena kiše i sunca. Popodne je padala kiša, no u sam sumrak sam se odlučio napraviti jednu brzu peticu po kvartu. Išao sam prema osjećaju, no kada sam na kraju pogledao prosjećan tempo na Garminu pitao sam se da li sam možda išao prebrzo. Da li sam ugrozio sutrašnji nastup. Za svaki slučaj popio sam magnezij kako ni mi bilo lakše.
Opet sam se probudio u šest sati te sam obavljao sve svoje jutarnje rituale koji su već postali integralni dio mojih odlazaka na utrke. Krenuo sam oko pola 8 iz Varaždina prema Zaprešiću gdje se odvijala današnja utrka. Prometa je bilo malo dok sam jurio maglovitom autocestom prema cilju.
Došao sam s malo zakašnjenja (oko deset do devet), parkirao se na parkiralištu tvornice Roca koja se nalazila u blizini starta te pješke došao do mjesta prijava (KK Trajbar team). Ekipa je već bila tamo, zajedno s pridošlicom u timu – Ines. Obavio sam prijavu bez problema te smo sjeli na kavu na terasu. Izmjenjivali smo sadržaje startnih paketa s obzirom da je svatko dobio nešto drugo. Vrijeme početka utrke se približavalo. Trčao sam u standarnoj opremi koja je bila istestirana na par prijašnjih trailova. Prije početka utrke odlučio sam malo protčati te vidjeti kakva je staza u šumi – bila je predvidljivo blatnjava.
Krenuli smo petnaest minuta nakon starta natjecatelja s velike staze. Krenuo sam brže te sam prolazio sporije trkače. Staza je bila blatnjava no trčljiva. Kaljuže su bile največi problem na stazi. Par kilometara smo trćali po šumi sve dok nismo došli do asfaltnog dijela. Na spustu sam se čuvao posebno na jednom jakom dijelu koji je ponirao. Čuvao sam se za kasnije dijelove utrke. Prošišao sam kraj okrijepe oko četvrtog kilometra jer nisam imao potrebe da išta konzumiram.
Opet smo se prebacili u šumu te su kaljuže opet postale česte. Na dva mjesta smo čak prelazili i preko mostića koji su bili izgrađrni za prijelaz potoka. Uskoro sam dostigao kolegu trkača s kojim sam se izgubio na Ravnoj Gori prošle godine, te smo tako izmjenjivali pozicije par kilometara. Kada smo izašli iz šume i ušli u neko selo s lijeve strane se nalazio niz kipova patuljaka a niti Snjeguljica nije izostala.
Druga okrijepna postaja je bila oko desetog kilometra. Tamo sam popio čašu vode te progutao pola banane. Jurnuo sam dalje u zelenu livadu koja je skrivala potok koji se trebali preskočiti. Vrijeme je bilo idelno te se sunce rijetko pokazivalo iza oblaka. Trčanje šumskim puteljcima bilo je vrlo ugodno jer je zrak bio svjež te se moglo uhahnuti punim plučima.
Pred sam kraj, nekoliko kilometara do samog cilja počeli smo dostizati natjecatelje koji su trčali lili hodali rekreativnu stazu. Sječam se jednog spusta koji je bio vrlo blatnjav i strm no ja sam se doslovno odklizao prema dolje. I sama šuma mi se ovdje činila da ima više kaljuža te da je sve više i više razgaženog terena.
Pred sam cilj prošli smo i preko oranica koja je bila vrlo blatnjava te tu nisam birao kuda da zagazim. Rezultat sve ga toga je bilo nakupljanje svelike količine tog istog blata na tenisicama. Kada smo ponovo ušli u šumarak noge su mi bile za dvije kile teže ili mi se to samo činilo od umora. Taj šumarak je bio isti onaj po kojem smo startali te je on sad bio razgaženiji nego prije sat i pol.
Tu sam izgubio još jednu poziciju tražeći rutu kroz kaljuže, no završio sam s zadovoljavajućim vremenom (1:36:38). Na cilju sam odmah uočio Sašu i Žarka koji su završili utrku desetak minuta prije mene. Imali smo u šlauf kojim smo oprali blato koje smo pokupili putem. Kada je večina naše ekipa završila svoje utrke – od kojih je Ivančica ponovo briljirala na dugoj stazi osvojivši prvo mjesto među ženama naš tim je bio u jako dobroj drugoj poziciji (521,96 bodova). Ništa se nije promijenilo niti u slijedećih par sati te smo ovdje osigurali drugo mjesto u ekipnoj konkurenciji.
