Dan je počeo s neobično puno oblaka te je prognoza ukazivala na to da će se takvo vrijeme zadržati i večinu prijepodneva. Čak sam obukao i majicu s dugačkim rukavima. Sjeli smo u auto t krenuli u smjeru Zagreba, mjesta gdje će se održavati današnja utrka.
Već prije nekoliko dana sam pitao prijatelja Bojana kakve tenisice da obučem za ovaj event. Iako je to polumaratonu trči se po nasipu i travi pa sam bio u konfliktu. Tenisice za kros (makadam) ili tenisice za polumaraton (asfalt). Rekao je da uzmem one za polumaraton (druga greška).
Nabrijavao sam se na ovaj event i rekao sam da ću ovdje potući svoje vrijeme za polumaraton. Prvo što mi je bilo čudno je da event počinje dosta kasno, u 11h. Jer obično ovakvi eventi počinju ranije. Npr. Zagrebački proljetni je počeo već u 9h. Našli smo se s Bojanom oko pola 10 blizu starta kada mi je priopčio radosnu vijest. Imali smo vremena do utke pa smo otišli do startno-ciljne ravnine koja je pomaknuta s povišenog dijela nasipa na dio koji je bliže Hendriksovom mostu. Pošto je bilo sunčano dodatnom toplinom pridonosio je ugrijani beton kojim je bio popločen taj dio.
I krenuli smo. Naravno da je bila gužva na startu te sam sam prag prehodao. I dalje je bilo dosta gužve no s obzirom na vrijeme i kvrgav teren nisam brzao. Nakon prolaska ispod drugog mosta skrenuli smo desno te se popeli na “nasip”. Trčali smo po njemu oko 4 km sve dok nismo došli do prve okrijepne stanice. Na njoj sam uzeo čašu vode od kojih sam popio možda pola gutljaja. Odmah sam osjetio da mi je bilo potrebno više te je vručina nastavila stezati.
Nastavio sam dalje po monotonom nasipu. Prestizao sam neke trkače te su neki prestizali mene. Konačno smo došli do 9km te skretanja lijepo preko mosta. S druge strane mosta je bila druga okrijepna postaja koja je dobro sijela. Odlučio sam da sada uzmem više vode te sam se čak polio po leđima i glavi. To mi je pomoglo nekih kilometar – dva. Ono što mi je falilo je bilo neko voće koje će mi podići razinu šećera, no toga nije bilo na okrijepnoj stanici.
Cover up your face
You can’t run the race…
Teren poslije okrijepne stanice se potpuno promjenio. Iz zelenih travnatih stazica u cestu ispunjeno krupnim kamenjem na kojem se tražio što čisti trag. Teren je bio koma. Trčao sam iz lika u dresu s brojem 9. Pratio sam njegov ritam neka 2 km, poslije toga posustao sam prvi put. Vručina me dostigla. Malo sam hodao te pokušao ponovo trčati. Trčao sam ponovo možda pola kilometra te sam jedva čekao na slijedeću okrijepnu stanicu.
…The pace is too fast
You just won’t last…
Nažalost, tu sam učinio fatalnu grešku te uzeo previše tekučine. Trbušna šupljina mi je bila napuhnuta. Svaki pokušaj trčanja rezultirao je bolovima. Hodao sam tako kilometar – dva te trčkarao tu i tamo. Kada sam došao do 20 km odlučio sam završiti utrku sa stilom. Koncentriao sam se na održavanju ritma do kraja utrke. Ritam koji sam imao taj zadnji kilometar je bio skoro jednak onome s kojim sam otvorio utrku. Navijačka stanica na nekih pola kilometra od cilja je također utijecala na povečanje tempa. Tim tempom sam i završio utrku. Utrku sam završio u 2h i 8min. Najslabiji rezultat ikad na polumaratonu.
You take away when I give in
My life
My pride is broken
U jednom trenutku u utrci počeo sam razmišljati: “Čemu sve ovo?”. Ovo očito nije moja disciplina. Više volim brze utrke od 5 km. Zašto plačati kotizacije za sve naolazeće polumaratone ako ću uvijek imati prosjećno vrijeme. Postoje i druge discipline koje su zanimljivije: cross, trail. Tada sam shvatio zašto sam par puta odustao od trčanja tijekom utrke. Mentalno nisam bio spreman na sve ovo. U zadnjih par mjeseci sam oslabio. Dosta toga se promijenilo u mom životu te nisam to mogao kompenzirati i imati stabilan tok misli koji sam zadržavao otkako sam počeo trčati. Ipak ne smijem odustati od samog trčanja zbog jednog neuspjeha. Još uvijek želim poboljšati svoje vrijeme u cross ligi te tako se na neki način poboljšati u dugoprugaškom trčanju.
