Ovo će biti malo drugačiji post od svih ostalih. U ovom postu ja neću opisivati kako mi je bilo trčati utrku. U ovom postu ću pisati kako mi je bilo dio jedne duge mukotrpne priče s sretnim završetkom. Ovo je priča o utrci “100 milja Istre” iz prespektive člana support crewa.
the calm before the storm
Iz Zagreba smo krenuli u petak ujutro. Vrijeme je bilo šućmurasto te od samog početka je djelovalo kao da bi mogao biti zajeban vikend. Cijeli tjedan smo svi provjeravali kakvo bi trebalo biti vrijeme. Da li su u pravu Norvežani ili Vakula? Najavljeno pogoršanje vremena je bilo pred nama. Mikrokorekcije su bile potrebne za bilo koji slučaj nadolazeće katastrofe.
Kako smo se primicali obali činilo se da će vrijeme biti zadovoljavajuće. No to je bila samo varka. Umjereni sjevernjak unosio je neugodu i nervozu. Baza nam je bila u Umagu gdje smo došli oko 11 – pola 12. Bojan se odmah htio ići prijaviti te je odmah morao dati ruksak koji će nositi sa sobom na utrku na provjeru. Ovi ljudi iz ITRA-e se ne zezaju.
Nakon obavljenog prijave otišli smo do apartmana koji se nije niti nalazio unutar grada već malo izvan. Ipak sve je tu blizu te smo stali i u trgovini kako bismo uzeli neku hranu koju ćemo pripremiti. Nakon jela odlučili smo malo prileći. No Bojan je bio dosta uzbuđen te mu san nije dolazio na oči izgleda. Oko pet smo krenuli iz apartmana s obziom da smo u petnaest do 6 imali brifing pred utrku. Kišilo je kao iz kabla. Ekipa koja je trčala sto milja tj. 168 km je krenula je iz Labina u 16h. Naš stat je bio tek u 22 naveće. Poslije šest smo već krenuli iz Umaga prema našoj destinaciji Lovranu. Kako smo se primicali Učki uočavali smo tragove snijega pri vrhu.
Serpentine kojima smo se spuštali prema moru označavale su naš dolazak na odredište. Tamo nije padalo no more je izgledalo dosta zlokobno (s obzirom da smo došli taman na zalazak i nebo koje je bilo prekriveno oblacima). Prošetali smo gradom, a usput su nam dolazile informacije kakvi su uvjeti na stazi. Na Vojaku je bio snijeg. Bilo je pitanje da li mi možemo doći do okrijepne postaje na Poklonu. Odlučili smo probati.
into the fray
Oko devet smo bilo skoro pa spremni. Slijedio je sastanak s članovima Sljemena gdje su dogovorene predaje akreditacija. Slijedilo je i fotkanje pred startnim prostorom i ubrzo se primakao i sam start. Krdo trkača je oko točno u 22 sata krenulo s mola iz Lovrana u avanturu dugu 110 km. Goran i ja smo krenuli prema planinarskom domu Poklon koji se nalazio na vrhu onih serpentina koje smo prošli kada smo ulazili u Lovran i još malo dalje. Bojana smo mogli očekivati oko ponoći prema nekoj njegovoj pretpostavci.
Došli smo do Poklona za oko 45 minuta te smo krenuli s čekanjem. Vukao sam svoj novo nabavljeni objektiv Sigma 70-200 f2.8 koji je bio namjenjen ovakvim tipovima evenata. No s obzirom da je svijetla bilo vrlo malo nisam se nadao čudima. Jednini izvori svijetla su dolazili iz obližnje lampe, šatora kroz koji su prolazili trkači te lampica samih trkača koji su dolazili proz šumu. Još povrh toga Ana mi je dala zadaću da bilježim kako koji trkači s PH dolaze na kontrolnu točku.
Tako sam dobio fasfikl i popis brojeva koje trebam pratiti. I tako je smrzavanje počelo. Hladan vjetar koji je puhao na planini unosio je dosta nelagode. Iako sam imao na sebi par slojeva odjeće. No bez obzira na to nije mi bilo pomoći. Ulovio sam 12 od petnaest ljudi koji su došli prije Bojana na okrijepnu stanicu Poklon. Mnogi brojevi su bili prekriveni jaknama koje su trkači navukli kada su prelazili planinu, a moje pouzdanje u organizatora koji je prozivao broj svakog trkača koji je ulazio u šator je bilo poljuljano. Najgore je bilo kada je došlo više trkača zaredom, pa ti traži brojeve po nesortiranoj tablici. Bojan je izgledao malo promrzlo i zatečeno kada je izlazio iz šatora, no ovo je tek bio početak utrke (prvih 11km). Otrčao je hrabro u tamnu noč, vođen svijetlom svoje čeone lampe.
Pokupili smo se s planine i krenuli prema Buzetu, slijedećoj okrijepnoj postaji na kojoj smo mogli asistirati Bojanu. Tamo smo stigli mislim oko pola 2. Izvidili smo praznu dvoranu koja se još nije počela puniti s izmorenim trkačima. S obzirom da smo Bojana na toj stanici očekivali oko šest ujutro, odlučio sam odmoriti oko barem malo u autu. No san mi nekako nije dolazio.
Mislim da sam pred samo jutro uspio uloviti možda pola sata spavanca. Oko pet ujutro opet smo otišli se u dvoranu koja se lagano punila. Oko šest ujutro Bojan je banuo u dvoranu i usmjerio sam ga prema Goranu koji ga je čekao s kištrom i stvarima koje su mu bile potrebne. Tom prilikom potpuno se presvukao i obuo nove tenisice. Izgledao je svježe i motivirano.
Kada smo izašli iz dvorane već se danilo. Krenuli smo prema slijedećoj destinaciji – Oprtalj. Usput smo nabasali na vidikovac s kojeg se lijepo vidio Motovun i dolina ispod njega u kojoj se skupljala jutarnja magla.
Uočili smo zastavice koje su obilježavale trasu utrke, a one su vodile prema jednom prekrasom malom gradiću. U centru sam iskočio iz auta dok se Goran spustio do šatora koji se nalazio na stranjskoj cesti podno grada. Sam gradić je bio vrlo miran što me začudilo, ali sam zaboravio da smo tamo bili vrlo rano. Bilo je tek oko sedam sati.
Počeo sam okidati fasade zgrada koje su me fascinirale. Bio sam uvjeren da svi trkaći moraju proći ovu točku te bi tu konačno mogao napraviti neke pristojne fotke. Spustio sam se do šatora jer mi se Goran dulje vrijeme nije javljao s obzirom da sam mu rekao da pita dolje da li će Bojan proći tom točkom.
Nažalost bio sam u krivu te su tamo prolazili samo trkači s crvene staze (one najdulje). Mjenjao sam dosta poziciju te i drugi put se penjao i spuštao iz gradića na brdu. Odlučio sam kampirati na cesti koja je vodila prema opskrbnom šatoru. Što je sigurno, sigurno je. Bojan je oko pola 9 bio u šatoru. Kada je dolazio činio mi se malo prebijen, no nije još bio dotučen.
Ana je slala informacije da je peti ukupno u PH, no kada sam mu prenio informaciju da je četrnaest minuta iza četvrtoga odmahnuo je rukom i rekao da mu je sad cilj samo završiti utrku. Nastavio je trčati kroz polje visoke trave na kojem su bile posađene i masline. Po njegovom načinu hoda skužio sam da se dosta ispuhao.
Krenuli smo prema mjestu Buje. Iako mu tamo nismo mogli pomagati išli smo mu biti potpora u teškim vremenima. Došli smo tamo oko pola deset te je čekanje počelo. Potražili smo okrijepnu točku no fulali smo je te smo prošetali do ruba grada, izlazne točke trkača. Okrijepnu točku smo našli na malom trgu ograđenog zgradama. Do trga su vodile stepenice po kojima su se natjecatelji trebali popeti. Spustili smo se niz te stepenice i čekali. Bojan je padao u poretku s obzirom da se dosta kasno prijavio na prethodnu okrijepnu postaju. Ingrid iz njegova kluba je došla prije njega te nastavila jako.
Konačno se pojavio oko petnaset do jedanaest. Obavio je i zadnju okrijepnu točku prije cilja te smo ga bodrili kada je krenuo iz nje prema Umagu. Bio je umoran, no prema nekim izvorima zadnja dionica je ravna. No prema onome što nam je ispričao nakon utrke nije bilo baš tako jednostavno. Samo ću spomenuti da je bio uključen materijal koji se koristi kao stajsko gnojivo.
Preselili smo se u Umag i završno odbrojavanje je počelo. Najgore što se moglo desiti natjecateljima s duge utrke je bilo mješanje s natjecateljima s kraće (žute) staze koji su trčali “samo” 41 km i imali su puno brži tempo. To te malo demotivira kada trčiš na zadnjim atomima snage. Oko pola jedan doletio je i Bojan. Nekako je škiljio dok je ulazio u cilj. Profesionalna deformacija nakon 110km valjda.
Cijela drama se razvila nakon što je ušao u cilj i prolazio je kroz zadnju provjeru opreme. Falila su mu čaša i tajice. Na sreću čašu je našao u jakni koju je imao u ruksaku. No zbog tajica je dobio kazneno vrijeme od 30 minuta. Ipak završio je utrku za 14:36:16 što mu je osiguralo 20. mjesto u ukupnom poretku. Nakon utrke popili smo zasluženu pivu.
aftermath
Bojan je bio u grčevima i bolovima koji su bili rezultat pretrčane distance. Počeo s je pričama s svoje avanture. Gdje misli da je pogriješio te što je mogao drugačije napraviti. Nakon ispijene pive povukli smo se u apartman gdje se Bojan počeo liječiti, a ja sam se pokušao malo odmoriti. Messenger je opet gorio te sam ga morao utišati da odspavam barem sat vremena. Napravili smo večeru no nakon nje nam se nije dalo nikuda ići slaviti pa smo rekli da je to to za danas. Par piva je bilo dosta da zaključimo veće.
Slijedeći dan je bilo proglašenje pobjednika. Bojan je taj trenutak čekao s nestpljenjem jer je njegov klub AK Sljeme bio na najvišoj stepenici postolja – bili su prvaci Hrvatske u trailu.
Nakon podjele ostalih nagrada u kategorijama pokupili smo se i krenuli doma. Jedan trenutak mi je ostao u pamćenju s tog puta kući. Na moru je vladalo sunčano vrijeme no nakon jednog tunela tu vedrinu je zamjenila magla i sivo nebo. Kao da smo ušli u zonu sumraka. Takvo vrijeme nas je pratilo sve do Zagreba. Ana nas je čekala se brdom hrane koju je pripremila. Mislim da je Bojan bio najzadovoljniji time.
Pogledao sam fotke koje sam napravio u Istri tu veće. Bile su oke. Ništa spektakularno. Kada sam vidio prve fotke od ostalih fotografa s tog eventa bio sam posramljen. Očekivao sam puno više od sebe. No par dana nakon toga moje fotografije su počele nicati posvuda. Prvo u reportaži Kanala Ri o prvacima hrvatske u trailu, a onda na portalu 3sporta koji je imao intervju s aktualnom prvakinjom hrvatske u trailu – Ingrid Nikolesić.
Iako nisam naveden kao autor jer u današnjem svijetu društvenih mreža svi se kite nečijim tuđim perjem, znam da su moje fotografije bile jedne od prvih objavljenih i kada ih sada gledam pozornije vrlo kvalitetne. Živimo u svijetu gdje informacije putuju brzinom svijetlosti i ono što je bilo jučer često se brzo zaboravlja.
Fotografija danas je izvrnuta djelatnost. Svi danas imaju mobitele s kamerama od milijun piksela. Instagram i slične platforme veličaju lajkove i samim fotografijama pada cijena. Da li se uopče u današnje vrijeme može živjeti od fotografije? Pa ne, dok ne postaneš jako dobar u tom poslu. Još uvijek ću morati zadržati svoj stalni posao, a fotografija će mi još uvijek biti hoby.
Bio sam fasciniram Istrom nakon našeg izleta te sam u glavi već počeo kovati planove kako bi slijedeće godine mogao ići na jednu od tih duljina. Iako bi mi najbolje pasale dužine od 42 ili 67 km fascinira me ovaj safari od 110 km. Od mora do mora kroz džunglu Istre. No za to još moram puno trenirati. Raditi dužine. Još koji maraton napraviti. Moram se još više disciplinirati. Pa tko će me natjerat? Nitko. To se moram sam!