Još jedna nedjelja još jedan trail 🙂 Jutro je ponovo počelo rano, skoro pa copy – paste od jučer samo što sam danas imao manje vremena za pripremu. Poučen jučerašnjim iskustvom bez okljevanja sam uzeo kratku majicu i hlače za današnji događaj. Krenuo sam oko 7 i 10 prema Ludbregu gdje sam se nalazio s Mišelom, Žarkom, Ivančicom i Sašom. Od Ludbrega smo zajedno išli prema našoj današnoj destinaciji – Rakovom Potoku.
Došli smo dosta rano negdje sat i pol prije samog starta te smo bez problema i gužve obavili prijave. Sam start nije kasnio te smo oko 10:15 krenuli do livade s koje smo startali. Skoro cijela livada je bila puna. Ovaj put start nije kasnio te smo krenuli puteljkom uz šumu. Bilo je gužvovito te sam se trudio što efikasnije pretjecati sporije trkače. Skrenuli smo u šumu koja je donijela hlad i blatnjikave puteljke.
Na par mjesta smo prelazili preko plitkih korita potoka. To su bila uska grla te je trebalo na nekim mjestima utrti svoj put. Dobro sam krenuo te se nisam previše mučio, jer nisam znao što nas još čeka. Ono što me smetalo su bile gračice stabala koje su nam malo smetale na stazi te kroz koje smo trčali. No organizatori su tako zamislili ovaj trail pa smo i tako trčali. Formula staze je bila jednostavna: lagani uspon, lagani spust, prijelazak preko potoka, trčanje po lišću. Tu i tamo se pojavila koja livadica preko koje smo pretrčali.
Prije prve okrijepe je bio jaki spust po traktorskom putu po kojem sam išao brzo prema dolje. Preskočio sam deblo koje se nalazilo na putu te se odrazio kao da ću poletiti. Još uvijek sam imao fobiju da negdje ne zalutam te sam marljivo pratio oznake. Iza sebe sam čuo uzvik “Mario desno” što me malo zbunilo no odlučio sam pratiti oznake. Okrijepa je bila oko 7. km te sam tamo uzeo čašu vode i naravno bananu. Moja fobija je rasla s obzirom da me neki trkač pitao da li sam na kratkoj stazi.
Odlučio sam se pouzdati u oznake organizatora, no trčao sam pesimistično te možda zbog toga malo sporije nego prije okrijepe. Vrludali smo šumskim putevima te smo na par mjesta naišli na jarke po kojima smo se spuštli. To bi sve bio oke da ti jarci nisu bili puni suhog lišća ispod kojeg su izvirivala srušene grane. Na takvim mjestima sam usporio što je odvažnjim protivnicima dalo priliku da me preteknu.
Trčali smo tako po šumarcima i taman prije uspona na kojem smo se konačno odvojili od natjecatelja s duge dionice pao sam. Zapleo sam se nogama na granu koja mi se našla ispod nogu i fljas. Na sreću dočekao sam se na ruke. Kroz zube mi je proletljela psovka. Nastavio sam dalje ne obaziruči se previše na taj pad.
Kada smo se odvojili imali smo malo veći uspon na kojem smo susretali i natjecatelje s rekreativne staze. Nažalost taj uspon je bio posipan istim onim suhim lišćem kojeg tako ne volim što me malo podsjetilo na jednu avanturu s južne strane Ivanščice prije par godina. Nakon uspona slijedio je i spust nažalost opet po tom nesretnom lišću. Imali smo još malo manje od dva kilometra. Izašao sam iz šume na makadamski put. Tu sam odlučio malo protegnuti noge te sam prestigao par trkača.
Cilj se nalazio ispod žutog balona kojega smo prošli kada smo odlazili na start. Lijepo sam finiširo bez previše naprezanja, a sam rezultat je bio zadovoljavajući (1:38:20). Našao sam se s Žarkom i Sašom koji su svoju utrku završili 10 i 20 minuta ranije. Nažalost završinh okrijepa nije bilo te sam se morao zadovoljit s vodom koju sam dobio u startnom paketu. Odlučio sam se vratiti do starta te pričekati cure. Ivančica je završila kao druga na duljoj stazi od 25 km, dok je Mišela došla kojih 40 minuta iza nje.
Kao ekipa trčečih ljenjivaca (The running sloths) skupili smo ukupno 427,71 bod i pozicionirali se na osmo mjesto. Puno je potencijala u našem malom timu i nakon slijedećeg kola ćemo biti još bolje pozicionirani. No nije sve u rezultatima, ima nešto i u samom trčanju i uživanju u trenutku. Osjetiti podlogu pod nogama kako se mijenja svakim prijeđenim korakom, mirisi buđenja prirode iz zimskog sna i vesela ekipa koju možeš naći na svakom trailu. To je sve ono što ovaj sport čini jedinstvenm.
