geese in the mist
Život nije uvijek ono što poželimo, no bez obzira na sve moramo koračati kroz njega makar ne znali što nas čeka u budućnosti. Reagiramo na način kako smo naučeni i nekada radimo protiv svojih kognitivnih želja i upravljanje preuzme onaj podsvjesni dio. Naše odluke nisu “naše”. Mi smo tada samo putnici koji nemaju kontrolu nad vozilom.
Pripreme za ovu utrku nisu bile baš neke posebne, ali nakon kontinuirane sezone trail utrka bio sam spreman i za ovaj izazov. Osvanulo je maglovito jutro nakon nemirne noći lakog sna. Isplanirao sam putovanje do točke polaska na minutu i želio sam da tako i ispadne. Kockice su se posložile i sve je išlo prema ranije definiranom planu.
U Golubovec dolazimo 20 minuta prije starta što nije bilo dovoljno vremena za baš sve. Za ono najnužnije dovoljno. Bilo je puno više ljudi nego prije dvije godine i puno poznatih lica za koja nisam imao vremena jer sam se žurio da sve obavim prije starta.
Krenuli smo malo prije 8h iz dvorišta željezničke stanice, prvo 50m po asfaltu prije skretanja desno u šumu. Malo je tu nastala gužva, kao i svake godine jer kreće se u blagi uspon. Startao sam u vjetrovki za koju sam znao da će uskoro ići dolje. I to se desilo nakon prvog jačeg uspona. Onoga kroz borovu šumu.
Lagani uspon se nastavlja,a uskoro smo se približili i Kalcu. Uspon kroz šumicu je bio ekstra sklizak. Nekak sam se natovario do gore, a onda je slijedio i završni uspon gdje me dostigao Leon.
Stižemo na Kalce i stišćem sebić. Krećem dalje hodajući jer sam žvakao dvije datulje da vratim snagu. Ovdje sam malo zabrljao i skrenuo desno prerano te ušao u grmlje, no brzo se vratio na pravi put. Put mi je bio poznat, no u ovom maglovitom okružju djelovao mi je potpuno drugačije.
Pouzdao sam se više u sjećanje, a manje u sat dok trčim. Podsjetio sam se zadnjeg puta kada smo tu trčali krajem petog mjeseca. Sljedilo je desno skretanje s glavnog puta pa malo proklizavanje na skliskom kamenju. Toga nije bilo u petom mjesecu.
Uskoro je došao na red i uspon prema Vilinskoj špici koji mi se ovaj put nije činio toliko težak. Fotkanje na vrhu i prije divljeg spusta opet jedem par datulja. Poslije nesigurnog spusta gdje sam odrapio par kamenja niz padinu dostigao me Bojan s kojim ću se družiti većinu vremena do vrha Ivančice.
out of the darkness into the light
Kako trčimo prema vrhu sunce se polako počinje probijati kroz maglu i drveće. Prizori su fenomenalni i neopisivi. Pojava sunca djeluje i na psihu i postaje mi malo lakše za trčati. Bojan mi pokazuje neki mali prečac i dostižemo kolegu iz kluba Dalibora, a i Leon nam je bio za petama.
Makadam se jako proširio naspram prethodnih godina zbog intenzivne sječe šuma i samim time devastacije planine. Putem prolazimo kraj ljudi koji su radili u šumi. Pitanje je samo koliko je to legalno.
Dolazimo na glavnu cestu koja vodi do vrha Ivančice istom onom kojom se trči i Zimska brdska liga. Krenuli smo na prečac kojim se malo uzdižemo iznad razine ceste no skrećem u totalni offroad i prečac na kraju nije bio pravi prečac.
Malo nakon Černih mlaka spajamo se na Mrzljak gdje prolazimo par planinara, a ja ponovo dostižem Leona i Bojana. Laganim ritmom idemo do vrha Ive gdje nas čeka potpora i okrijepa. Kika fotka, a Valentina nas glasnom zvonjavom bodri. Gledao sam u čudu kako je Saša došao par minuta iza mene. Mislio sam da je već miljama ispred.
Slijedio je spust po Prekrižju. Najgori dio staze za mene, sve je bilo klizavo i puno lišća. Pozitivna strana tog spusta je bio lijep pogled na samom početku – brda koja se izdižu iz magle. Bojan i ostali su požurili naprijed. No malo poslije račvanja prema Ham Pokojcu dostižem Leona i Sašu koji su tražili pravi put. Kako se puno ruši tako i postojeći putevi više nisu očiti kao prije, krajolik se mijenja. Ukazujem na puteljak desno i pičimo kroz divljinu dalje.
Bojana nije bilo na vidiku. On je sigurno nekom prečicom šmugnuo. Trčao sam lagano i na prvom od uspona usporio u hod kako bih ponovo pojeo par datulja. Izgubio sam Leona i Sašu i trčao svojim tempom dalje. Na spajanju makadamske šumske ceste i planinarskog puta susrećem dva trkača koji su se spustili po šumskoj cesti odnekud. U kopanji koja je vodila prema čeki i hrptu sam zastao da iščeprkam kamenčić iz lijeve tenisice. Bolje to odmah riješiti.
U šumici prije čeke susrećemo bagru na quadovima koji su blokirali skoro cijeli put. Nakon blokade prestižem dvojac koji sam susreo na makadamskoj cesti i u daljini vidim još troje. Dolazio je jedan od izazovnijih dijelova, blagi uspon na hrbat. Prolazim tu trojicu i dobivam jedan usputni – “Bravo” – od jednog trkača. Opet se hranim datuljama i lagano hodam uspon. Znao sam što dolazi, samo nisam bio siguran koliko je blata bilo u jarku u koji se moramo spustiti, a i oni mali usponi pred izlazak iz šume me nekada znaju ubiti.
Trč-hod metodom lagano prolazim sporni dio bez pritiska. Bilo je bolje nego što sam očekivao i prije izlaska na makadam skrećem lijevo na livadu i kratim si malo put. Slijedio je brzi spust do Ham – Pokojca gdje je bila još jedna navijačka postaja na kojoj je bila i Vanja Bojanić.
Dolazim tamo za manje od tri i pol sata. Vele da imaju samo pivo za potočiti. Odbijam i uzimam samo malo nasoljenih kikirikija. Pitaju me kojim putem bum na Čevo. Ja još nisam odlučio i razmatrao sam opcije. Preko rampe pa onim putem što mi je Žec opisao ili cestom pa putem kojim se trči Ivanec – Novi Marof. Sada sam mogao početi s kalkulacijama. Znao sam da mi treba cca pola sata do početka uspona na Čevo.
Dolaskom na asfalt povećavam tempo i dva kilometra trčim tempom čak ispod 5:0 min/km. Ova pjesma gore ima dobar ritam za udaranje po asfaltu i prolazila mi je glavom kada sam trčao prema dolje. Kada sam trčao kraj rampe rekao sam sam sebi – “Ne danas”. Nije danas bio dan za eksperimente. Htio sam što prije doći do Čeva i znao sam da će mi u ovom oslabljenom stanju trebati barem pola sata onim putem na koji sam se na kraju odlučio.
life is always better when you are sitting on a rock
Čula se sirena koja je označavala podne kada sam trčkarao u podnožju Čeva. Odlučio sam ići onim dužim putem koji se trči svake srijede kako bih se dobio prije zadnjeg uspona i Tafrine staze. Nisam vidio neke velike prednosti da se penjem po vertikali gore. Na Tafrinoj stazi susrećem par planinara, kolegu trkača s početka utrke i Bojana koji se već spuštao. Trebalo mi je još malo do gore i kada sam se nekako dovukao do vrha dvoje planinara je krenulo prema dolje.
Sjeo sam na kamen ispod križa i opalio zadnji selfie i poslikao pogled koji se pružao s vidikovca. Svijet je zbilja ljepši kada sjediš na kamenu. Nemaš nikakvih briga već samo uživaš u pogledu i upijaš prirodu oko sebe. Nažalost ne ostajem dugo i počinjem završni spust. Opet preko Tafrine staze i onaj divlji spust. E sad kritično mi je bilo skretanje kojim bih si skratio put tkz. vertikala. Davno sam jednom išao u suprotnom smjeru i ne sjećam se baš više. Jebiga starost ludost.
Na moju sreću na sjecištu staza čekao je jedan dečko, a iz drugog smjera je dolazila horda trkača, od kojih je svaki drugi bio poznato lice. Sa svima se high-fiveam i poželio im sreću. Svaka čast da ste se odlučili na ovakav herojski pothvat, ali tek ste na početku jakog uspona, a vrh je “relativno” daleko. Od sjecišta staza je manje od kilometra, no ima jako puno visinke za potegnuti.
Spuštam se što brže dolje, no strmi spust mi baš ne leži. Bez obzira na sve nekako sam se dočepao ravnijeg terena, pad na makadam pa poljski put prije mostića i onda završni kilometar po livadi prije cilja. Znao sam da ću istrčati ispod željenog vremena od pet sati, ali nisam gledao na sat. Povukao sam koliko sam mogao prije cilja i završio ovu avanturu za 4:45:18h.
Odličan rezultat naspram rezultata od prije dvije godine i “samo” osam minuta iza Bojana koji je izvrsno otrčao ovu utrku s obzirom na ozljedu koju je imao. Nakon utrke popio sam zasluženu pivu, dvije i dočekivao ostala poznata i draga lica.
Ovo je bio izvrstan kraj sezone dugačkih trail utrka, koja je zapravo bolja nego ona prethodna. Razlozi su kako slijede: jer nisam se ozlijedio jako ove godine, sve utrke sam uspješno završio (mada s nekima nisam bio potpuno zadovoljan) i upoznao sam puno dobrih ljudi usput. Za kraj godine ostao mi je jedan jesenski klasik Papuk trek& trail, a onda ulazim u bazu. Puno dosadnih kilometara i puno treninga snage. Ostao je samo san o boljem i snažnijem proljeću.
