the road to mandalay
Nakon Vipave sve mi se činilo dobro. Bio sam opušten i bio sam pokretan. Šalabajzao sam po svom planu treninga dok su ostali iz moje družine pratili striktni plan priprema. Pridruživao sam im se par puta u dužinskim treninzima, ali radio sam i neke svoje solo dužine. Uz sve to radio sam puno vježbi snage te ubacivao bicikl tu i tamo. Čak sam i otišao na biloGravel utrku gdje sam se ponovo zaljubio u bicikl.
Situacija s nogom se mijenjala iz tjedna u tjedan. I nekako mi se činilo da ide na bolje, sve dok nije išlo više. Oštra bol u lijevom koljenu na jedom od laganijih treninga me natjerala da posjetim svog fizia Izidora. To je bilo tjedan i pol prije utrke.
Zadnji dužinski trening smo odradili dva tjedna prije Vučka po zahtjevnom terenu divlje Ivančice i visokim lipanjskim temperaturama. Baš ono što možemo očekivati i na samoj utrci. Zadnji tjedan sam jako malo trenirao i sve sam prepustio sudbini.
Za Bosnu i Sarajevo smo krenuli u petak ujutro oko 8 sati da bismo nakon lagane vožnje došli tamo oko 3-4 popodne. Odlazimo u pivnicu Fabrika kao i na kratku šetnju Baščaršijom prije odlaska u apartman. Jedem posljednju večeru prije subotnjeg pokolja, no imam problema s ugriženom usnicom i svaki gutljaj je bolan. Pitam se kako ću sutra tako trčati.
Odlazimo pokupiti startne pakete u Javorov do i otpratiti hrabre trkače s najdulje staze koji kreću u mrklu noć. Među njima je bila i Gaga. Njoj će ovo biti pravi test. A i izgledala je dosta ozbiljno na startu. Nadao sam se da je neće medvjed pojesti. 😀
Spavat sam išao oko 23h, ali san mi nije dolazio lako. Nakon nemirne noći ustao sam se u 5 ujutro uz pjev ptičica. Obavljam zadnje pripreme, pijem kavu te jedem svoj standardni doručak. Ubrzo se probudio Bojan kao i Karlo. Nastala je gužva na WCu. 😀
Bio sam nabrijan, ali bez nervoze. Što će biti biti će. Pokušati ću to završiti što prije, no preinake će možda biti potrebne u hodu (što se i ispostavilo točnim). “Busom” smo prevezeni do starta/cilja koji je bio u Javorovu dolu. Susrećemo Antuna koji je također trčao našu stazu te Žeca koji je startao dva sata kasnije na plavoj stazi od 40 kilometara.
morning raid
Močim buff prije starta. Početno hlađenje jer je na samom startu bilo dosta toplo. Odbrojavanje i idemo. Krečem iza Bojana i Karla te mi u jednom trenutku na laganom početnom usponu bježe naprijed. Lagani uspon kroz šumicu se uskoro pretvorio u jaki uspon kroz šumicu.
“Prati svoj tempo” – je bila misao koja mi je svako malo prolazila glavom. Izlazimo na livadu s lijepim pogledom gdje počinje lagani spust. Dostigao me Bojan i ja sam krenuo za njim. Lagani ponirući makadam koji se isprepliće s travnatim putevima kroz livade punih kamenja.
Pratio sam malo Bojana, ali sam odustao negdje na polovici do prve okrijepe, a niti Antuna nisam vidio. Plan prehrane i sve vezano uz to je išlo po planu. Grabio sam iz džepova sve kaj sam stigao.
Na jakom spustu na prvu okrijepu osjetio sam oštru bol u lijevom koljenu. To nije bio dobar znak i svašta mi je u tom trenutku prošlo glavom. Shvatio sam da nisam ponesao čašu, iako sam je spakirao sa sobom u Bosnu. Potočio sam si kole u bidon i natočio još vode za kasnije.
Krenuo sam lagano dalje u jedan lijepi dio, gdje su me najviše dojmile livade pune žutog cvijeća kroz koje je bilo predivno trčati. Na malo jačem tehničkom spustu koljeno se opet javilo i razmišljao sam čak i o odustajanju.
Do Lukomira je vodio ravni makadamski put. Prije samog sela je su bile dvije česme gdje sam opet močio buff kojim sam hladio glavu. Samo selo je jako fascinatno jer je nekako spoj staroga i novoga. Po ogradama su bile nataknute heklane kape. Dolazimo do okrijepne stanice gdje prvi put miješam kolu i vodu jer nije bilo izotonika. Ima svega za pojesti, a ja se fillam bananama i slanim krekerima.
Krećem dalje i opreznim korakom počinjem spust u kanjon. Na cesti preusmjeravaju prema dolje kroz livadu gdje nailazim na još tehnički zahtjevnog terena. Nailazim i na potok gdje se ponovo osvježavam. Spustili smo se do dna, a pred sam kraj spust je bio jako strmi. Dolazimo do mostića koji je vodio preko rijeke.
Nakon mostića slijedio je jaki uspon prema Bobovici 1. Prvo kroz šumu i spilje gdje susrećemo par stranih turista te kasnije po otvorenim livadama kako smo se približavali okrijepnoj stanici. Oko 20-og kilometra osjetim vidljiv nedostatak snage.
Iako je bio tek 23 kilometar osjetio sam utjecaj sunca na organizam. Neki su već odustajali. Jedna volonterka viče: “Ovaj već odustaje” druga zgodna volonterka joj odgovara “Ma ne odustaje, taj si je skratio stazu”. Mislim si ja “Lijep je to način razmišljanja”.
Prvi put jedem paradajze te ponovo banane i lubenice. Mali problem je bio što je hrana bila izložena suncu te mi se činilo da nije toliko svježa. Nema veze, važno da ima meze. 😀 Opet miksam kolu s vodom u oba bidona i krećem na uspon.
Uspon je bio kroz šumu gdje prestižem jednog trkača s moje staze. Penjem se lagano i dolazim na livadu odakle se penjemo na osunčani greben. Kako se dižemo vjetrić popuhuje i nosi određeno olakšanje. Možda sam malo šparao s tekućinom koju sam unosio s obzirom da smo u segmentu od 15km gdje nije bilo najavljene okrijepe, samo kontrolna točka udaljena 6 km.
Dostižem i jednog trkača s crne staze. Snaga mi se vratila. Bilo je i vrijeme koliko sam hrane u sebe već ubacio. Pogledi su fenomenalni u bilo kojem smjeru da se okreneš.
Krenuli smo jahati po grebenu obilazeči par vrhova među kojima je bilo Malo Brdo i Vito. Greben je na par mjesta dosta uzak pa treba biti oprezan gdje gazim kako ne bih završio u provaliji. Tu negdje je bio i fotograf te dostižem trkača koji ima problema s grčevima.
don’t die, survive
S grebena se lijepo vidi bivak gdje je kontrolna točka. Tamo su točili vodu, no imao sam još jedan puni flask i čekao sam one mrzle potoke o kojima mi je Karlo pričao. Spust je bio preko grubljeg terena te ponovo poniremo u kanjon.
Očekivao sam prijelaz preko potoka, a našao sam ih nekoliko gdje se osvježavam. Par trkača me prešlo jer spusteve nisam baš trčao zbog koljena.
Uspone sam išao jako lagano te na njima susrećemo trkače s crne staze. Razmišljao sam na jednom usponu o sloganu ove utrke “run ancient paths”. Mislim da ti ljudi iz davnina nisu trčali tim putevima, a i mislim da se njima nije toliko žurilo jer su to bila opuštenija vremena.
Spojili smo se na dio staze koji smo već prolazili i znao sam da smo jako blizu Bobovici 2. Nisam baš mogao trčati kao prvi put kada sam prolazio ovuda. Na prilasku okrijepnoj postaji nasmiješena volonterka me pita koliko imamo do kraja na što živahno odgovaram “Još samo 20 kilometara!”. Volja i duh su mi još bili prisutni bez obzira što mi je tijelo bilo pomalo skršeno.
Dolaskom na okrijepnu stanicu skužio sam da mi je ispao drugi bidon. Bio sam ljut i pomalo nervozan. Nisam bio siguran da ću tako moći završiti utrku. Paradajzi i sol, nisam znao što još da jedem, ali znao sam da se moram nafilati dobro. Hrana se još uvijek prži na suncu. Na svu sreću trkač koji je imao grčeve dolazi iza mene na okrijepnu s mojim izgubljenim bidonom.
way home
Osvježen i obnovljen krećem se lagano od okrijepne. Zastajem na dvije drvene česme da se operem. Nisam niti skužio koliko su mi ruke pocrvenjele. Prolazimo kroz riječni dio gdje mi jedan gospodin nudi hladni paradajz. Prihvatio bih ga da mi je kriza. Gledam na sat – 41 kilometar za 9 sati. Bio sam ekstra brz. 😀
Penjem se uz mlinove na plato gdje opet susrećem drugoplasiranu curu s najdulje staze. Na platou se krećem ubrzanim korakom prema Gradini kroz sušnu livadu koja je prošle godina bila natopljena vodom. Dolazim na Gradinu i jedem dva komada pite od višanja i par usoljenih paradajza. Čini mi se da je tu dosta ljudi rastavljeno na proste faktore.
Bilo mi se lakše kretati, no nisam baš toliko trčao. Prisjećam se ovog djela staze od prošle godine. Proletio sam tih par kilometara između okrijepnih i dolazim na zadnju stanicu – Lukovac. Nailazim na par trkača koji su sjedili, a bili su s najdulje staze.
Ostali su paradajzi i voda. Jeo sam paradajze kao da nema sutra. Usnica me još uvijek boljela, no bol je vrijedila. Sunce je već zalazilo i snaga mi se vraćala. Prošlo je već 19h. Probio sam sve rokove koje sam si postavio za završavanje ove staze.
Stado ovaca prešlo je preko staze 30 metara ispred mene s tri magarca koja su pratila. Krenuo je strmi spust kroz šumu gdje se brzo spuštao mrak. Staza ove godine nije bila klizava pa se lijepo spušta prema dolje.
Dolazimo na makadam gdje kreče lagani uspon. Brzo hodam i dostižem trkaća u crvenom. Slijedio je spust kroz polutminu šume, a tu sam počeo i trčati. Tu me jedan prestigao trkač.
Prelazak preko drvenog mostića i juriš u cilj. Djeca počnu urlikati kao mali vučići. Nažalost moj pokušaj istoga katastrofalno propada. Jurim ciljnom ravninom i dajem petake svim ispruženim ručicama. Ima i navijača te ubrzavam. Osmjeh mi se pojavio na licu. Iza ciljnog luka čujem i vidim Draganu, Lauru i ostale. Kakav kraj!
Rezultat je u tom trenutku bio nebitan – 12:55. Nek ode vrit. Čestitam trkaču s kojim sam se krajcao par puta, a završio je prije mene. Nisam baš mogao jesti, možda od kombinacije kole i vode koju sam pio cijeli dan ili isušivanja. Bojan se izležavao na travi, kao i Karlo koji je nažalost morao odustati. Hladnoća noći nas je potjerala u apartman gdje smo zalili ovu utrku s pivom.
epilog
Ovo je bila jako izazovna utrka. Znao sam da će to biti, no nikad nisi stoposto siguran što mogu očekivati. Može se reći da je premašila sva moja očekivanja. Jako tehnički teren, sunce koje te 99 posto staze želi ubiti, nasmijani i uslužni volonteri, visinska od koje ti srce stane, prekrasni vidici, paradajzi, kolegijalni trkači. Mislim da ne može bolje od ovoga.
Nikako nisam mogao pretpostaviti kako će bilo koja od tih stavaka utjecati na mene. Ušao sam u utrku s puno optimizma i bez striknih ciljeva. Znao sam da ne mogu gurati do krajnjih granica. To nije takva vrsta utrke. Sami uvjeti kao i sama staza su me pogurali do granica izdržljivosti.
Ovo je bila utrka koja me izbacila iz zone komfora i prebacila u neki drugi mod. Iskonsko povezivanje s prirodom na divljim stazama Vučko traila i guranja tijela do krajnjih granica u neočekivano stanje. Sve je to začinila moja najdraža ekipa bez koje sve ovo ne bi bilo moguće. Bio je to odlično proveden vikend; red trčanja, dobra atmosfera, zajebancija i srce puno smijeha.
“Which is more important,” asked Big Panda, “the journey or the destination?” “The company.” said Tiny Dragon.
