Kako to biva subotama, ili je bio red za neki trening ili za utrku. Ovaj put, za rano dizanje, bio je zaslužan Ogulin trail. Utrka kojoj se uvijek rado vraćam. Ustao sam točno u 4h, a kretali smo u 5 sati. Ovaj put išli smo samo Ina i ja. Ljetne temperature su još uvijek vladale, no ovo jutro je bilo zimkasto. Na destinaciju smo došli oko pola 8. Taman za podizanje startnog broja i obavljanje zadnjih priprema.
Susrećem Antuna koji također trči najdužu stazu. Onu kojoj je start u 8h. Regoč s svojih 40 kilometra i 1845m uspona i spusta. Mala nadogradnja od prošle godine i 36 kilometara. Startamo dva sata ranije od ostalih utrka. Nas 28 hrabrih.
happy trails
Odmah na prvom raskršću vidim da se oznake slabo prate od onih ispred mene. Moglo biti veselo kasnije. Pičim svojim tempom i na prvom usponu sam odmah iza prvoga. Brzo me dostižu na prvom jačem spustu. Među njima je bio i Antun. Na osmom kilometru sam bio negdje na sedmoj poziciji no prestigao sam par njih sam kako je počeo usponu prema Kleku.
Ovo je bila nova dionica odakle se pružao lijep pogled na Klek s desne strane. To je bilo na 10-11 km na laganom usponu koji se pretvara u žešći uspon kroz šumu prema planinarskom domu i prvoj okrijepnoj stanici na 13,5km.
Na okrijepnoj stanici mi vele da sam peti, no po mojoj matematici sam trebao biti šesti. Vele da je prvi krivo skrenuo. Punim bidon, jedem nešto banana i idem dalje. Slijedi još malo uspona prije spusta. Staza se ove godine trči obrnuto naspram prošlogodišnjeg izdanja. Prelazim zeznuta strmu livadu, no ima uže pa zeznuto kamenje preko kojeg idem oprezno.
Trčanje po grebenskoj šumi je super i uskoro kreće lagano poniranje. Dolazim na makadam i pičim do okrijepne stanice. Dečki na stanici vele da se ide prema dolje. Velim ja super, ali moram se natankati. Stajem i točim cedevite i trgam trećinu banane i pičim dalje. Još uvijek pazim na unos kalorija i često uzimam datulje. Na tom spustu prišuljao mi se onaj izgubljeni prvi i pita koliko su ostali ispred mene. Naravno nemam pojma jer već dulje vrijeme nisam nikog vidio.
Veselim se okrijepnoj stanici s vodom na 26-om kilometru. Dobro došla okrijepa. Slijedio je zeznuti šumski dio gdje propuštam izgubljenog prvog ispred sebe jer je meni staza prekosa za ikakvo brzo trčanje.
Na 28. kilometru dostižem dosta natjecatelja s kraćih staza. Ogulinci me pitaju za Antuna, a ja komentiram da je on valjda već u cilju. Uskoro počinju i stepenice koje nas vode do zadnje okrijepe koja se nalazila na 30. kilometru – Stožac. Tu susrečem Brunu i Vedranu Babuić koji trče kraću stazu od 20 kilometara.
Nažalost nije bilo paradajza. Ponovo se opskrbljujem što moguće više i pičim dalje kroz šumu. Ovdje počinju problemi s praćenjem oznaka, kao i prošle godine je nakon te okrijepne stanice bilo jako teško naći put, a crveno-bijelih trakica jako malo.
shock’n’roll
Nakon par kilometara opet imam problem naći trakice u šumi. Pa stanem malo, pa se vraćam. Nisam bio više sam svoj i to je bio jedan od problema. Izgubio sam fokus. Teren, vremenski uvjeti i moj loš unos kalorija su me dotukli. Ovo zadnje je najkritičnije. Nedostatak treninga je također bio vidljiv.
Uspon na 34. kilometru me doslovno slomio. Sto metara uspona u jednom kilometru i to još kroz kamenjar i po suncu. Osjetim kako mi je puls porastao, kao i nabijanje srca. Jedva sam čekao vodenu okrijepu na 35. kilometru koja se nalazila nakon prelaska livade s koje se perfektno vidio Klek.
Ovdje me prešao još jedan trkač s moje staze. Na zadnjoj okrijepnoj točim si magnezija mada do sada nisam imao problema s grčevima. Hodam do brda i onda upri.
Pred sam kraj (cca 2 km) u šumi došlo je ponovo do gubitisa jer su trakice bile postavljene dosta rijetko, a postojao je putić za koji sam bio siguran da vodi prema vidikovcu kojeg smo prošli na početku. A moramo se vratiti istim putem.
Tu sam malo popizdio i pičkarao onoga tko je označavao stazu. Pravi put nas je vodio ponovo na makadam i spust kroz šumicu odakle smo došli na početku utrke. Dostiže me Ina i propuštam je jer ona ima dulji korak. Još malo trčkaranja kroz šumu i konačno livada i trk prema mostu.
Taman prije cilja dobivam ovacije od ekipe AK Bjelovara. I eto nas opet na startu. Uletavam u cilj s rezultatom 5:13:40. Antun je bio odličan drugi, a Ina prva u ženskoj kategoriji dok sam ja završio osmi (apsolutno).
Iz Ogulina sam otišao zadovoljan i jako umoran. Vidi se da ne treniram kao obično i šokirao sam organizam ovolikom kilometražom i usponima. Ali sve u svemu bila je to savršena priprema za ono što dolazi za dva tjedna – 80 kilometara Julian Alpsa s 3400m uspona. Vidimo se s druge strane.
