Došao sam na kraj puta. Definitivni kraj za koji nisam bio spreman. Falio sam u treninzima dužina i podsvjesno sam to znao. Osjećao sam to i u nedjelju ujutro kada sam se probudio i osjetio naotekle mišiće. Moj plan da izbijem klin klinom i istrčim jedan Lagvić dan prije maratona mi se obio u glavu. Tu većer sam zaspao kao zaklan na krevetu u našem unajmljenom apartmanu u Ljubljani.
Noge su mi bile teske i bolne no utrka se nazirala. I Bojan je bio u sličnoj situaciji kao i ja no on je bio spremniji i discipliraniji. Ana se nešto žalila na koljeno te se svako malo upotrebljavala sprej za ublažavanje bolova. Svi smo se zajedno zezali kako cemo završiti na hitnoj koja je bila nedaleko od našeg apartmana. Druga pošalica koja se provlačila taj vikend je bila opcija odustajanja na 21 km koja je cijelo vrijeme bila na tapeti.
Nakon ranog doručka (oko 7h) prošetao sam se do ekipe iz Varaždina koja je došla busom, a preko kojih sam se prijavio na ovaj maraton. Bilo je svježe jutro, a mobitel mi je pokazivao temperaturu od 4 stupnja. Malo presvježe za trčanje maratona no rekli su da će kasnije bili oko 16. Ta misao me tješila kada sam se vraćao polupraznim ljubljanskim ulicama s startnim paketom natrag u apartman. Uput sam čuo muziku koja je dolazila iz centra, a obilježavala je početak i utrke na 10km. Odmah sam se počeo spremati iako smo se dogovorili da ćemo prema krenuti centru tek za sat vremena. Bio sam nestrpljiv i nervozan. Dodatnu nervozu su stvarali bolovi u mišićima.
Kada smo se kretali prema startu nije mi se činilo toliko hladno, no kada smo došli do samog centra osjetio sam hladni sjeverac koji je unosio nered u harmoniju. Sam centar Ljubljane pun je grafitima na skoro svakoj fasadi što joj daje dodatni urbani/ alternativni doživljaj. Usput sam vidio još jedan grafit zeca ispod kojeg je bila poruka “riderz on the storm”, koji mi je najviše privukao pažnju. Obavili smo i zadnji wc prije utrke te potražili svoje mjesto u startnim zonama. Odlučio sam se za drugi zonu iako sam mislio da bi mi četvrta bila više odgovarajuća s obzirom da su tamo bili stacionirani trkači koji bi maraton trebali istrčati za 4 sata. Iskoristio sam rani ulazak za tako potrebno razgibavanje upaljenih mišića. Uzbuđenje je bilo na vrhuncu kada se moja zona skoro potpuno ispunila te je ostalo manje od pet minuta do starta. Svi su dizali ruke u zrak od trkača do navijača te doveli atmosferu do usijanja.
Završno odbrojavanje je krenulo, nakon kojeg su poletili oni najbrži. Mi koji smo bili u drugoj zoni smo morali malo pricekati prije nego smo se pomakli s mjesta, a jos više prije nego samo počeli trčati te prešli startni prag. Krenuo sam lagano, najlaganije što sam krenuo ikada u ovoj sezoni. Noge su mi bile teške i bolne no gazio sam dalje. Stalno sam bacao sam pogled pogled na pace koji mi je pokazivao sat. Išao sam preporučenom brzinom, puževim korakom.
Usput je bilo puno navijača koji su bodrili trkače ovom maratona. Nisam se baš obazirao na njih već sam bio fokusiran na kretnje i korake koje sam pravio. Svako malo je bio neki bend limene glazbe koji je svirao neku melodiju ili čak rock bendova koji su uz stazu svirali. Najbolji trenutak mi je bio kada smo prolazili kraj jedne kuče iz koje se čula klasična stvar koja je pretpostavljam kao i u meni ostalim trkačima dala dodatnu mativaciju. S obzirom da je to bilo par kilometaraod starta utrke taj utjecaj je ubrzo oslabio.
Okrijepne postaje su bile vrlo bogate no na njima je vladala gužva. Kao i obično nisam išao na onu prvu već sam pričekao onu na 10km. Osvježio sam se ponuđenim izotonikom te krenuo dalje. Bilo je još snage u meni no ona kao da je brzo kopnila. Skrenuli smo u manje urbani dio te su kučice zanjenile livade i šuma. Kako je ovo bio dosta otvoren dio sjeverozapadnjak je bio neugodniji i prodorniji. Čuo sam komentar jednog od trkača da je ovo super staza i pohvalio organizatore. I meni se sviđala no s obzirom na povečane bolove u nogama moj entuzijazam je bio manji.
Slijedio je povratak u centar te smo se kreali kroz jedan zatvoreniji dio gdje je temperatura bila malo veća ili je to sunce koje je provirivalo kroz oblake davalo više topline. Bilo smo na 16-17 km i meni je već bilo dosta. Razmišljao sam o tome kako bi mi bilo da je ovo 37 km. E to bi onda već bila prava stvar. Došao je i 19 . i 20. km. S njima i vrijeme odluke. Bilo smo na dijelu u koje su se maratonci i polumaratonci dijelili. Skrenuo sam u lijevu traku koja je vodila u cilj polumaratona. Bilo je još prilika da se vratim u desnu traku i dugo sam razmišljao o povratku. No na kraju bolovi u nogama su odlučili da se ne vratim. Završio sam polumaraton za 1:59:29. Nije baš najbolje vrijeme, ali s obzirom da sam pucao na maraton mogao ovako nešto i očekivati.
Nakon što sam pokupio medaljicu krenuo sam dalje prema trgu gdje su bile okrijepe. Osjetio sam sram te sam odmah počeo skidati broj čija je zelena pozadina označavala moje sudjelovanje u velikoj utrci koju sam skratio na pola. Pričekao sam Bojana i Anu koji su svoj maraton istrčali za 3:19 i 3:30. Što bi bilo kad bi bilo prolazilo mi je cijelo vrijeme kroz glavu.
Sezona je gotova. Sada se okrečem zimskim pripremama te nadam se trčanju dužina (30+). Žao mi je što nisam uspio istrčati ovaj maraton kojemu sam se tako radovao no na kraju sam podbacio s pripremama te sam se još samo saboritao dan prije. Samoubojstvo iz zasjede bi neki rekli.