biking_event

country roads

Bila je to još jedna sunčana svibanjska nedjelja. Došao sam u Bjelovar dan ranije i otišao na rano spavanje. Start je bio kod vidikovca u Velikom Trojstvu, ista ona lokacija gdje je prošle godine bio i start/cilj Bilogora traila. Došao sam standardno sat ranije da se pripremim za utrku.

Osjetio sam teške noge od jučerašnjeg trčanja po koprivničkim bregima. Nisam imao baš neka očekivanja da ću trasu od 82km odvoziti nešto brzo. Neki cilj mi je bio 4 i pol sata. Susrećem neka poznata lica među kojima i cimera s prošlogodišnje Austrije, Gorana. Činilo mi se da sam nekako gladan pa se loadam prije utrke, onaj Hell kaj smo dobili u startnom paketu i banana.

Start u sunčanih i toplih 10 sati s par minutica kašnjenja. Prvi juriš kroz makadamsku šumicu pa prvo kaljužanje. Neki su uspijeli i oprati se u blatu. Tražim prolaz kroz cijeli metež biciklista i kaljuža.  Slijedio je spust do asfalta. Blato je frcalo na sve strane.

Vozeći se asfaltom vidim i drugu žrtvu ovog rekreativnog maratona. Neki su već u prvih par kilometara stigli srediti gumu. Pitam se kako? Asfalt se ponovo pretvorio u makadam i uspinjemo se. U daljini vidim grupicu vozača. Neke sam i dostigao. Staza je lijepo označena papirnatim oznakama s oznakama ruta koje prolaze tim putem. Još uvijek smo bili na putu s sve tri strelice: crvena, plava i zelena.

Izmjena bilogorskih vidika, a podloga je uvijek dobra, lagani makadam. Dostižem Ivanu koja je vozila srednju stazu, a bila je u toj grupi vozača. Furam svoj tempo i lagano se odvajam od skupine. Za sada mi ide. Nakon blagih makadamskih uspona, slijedilo je par spusteva.

u zelenilu bilogorskih livada

Nakon jednog jako lijepog spusta slijedio je jaki uspon di nisam uspio stiči prešaltati brzine pa sam odlučio gurati teži dio i ostalo izvoziti. Odvajanje od zelene trase prije prve okrijepe na 23. kilometru. Ima još 4 kilometra do okrijepe do koje ima par asflatnih uspona (i jakih spusteva 🙂 ). Na drugom brijegu vidim grupicu vozača kako se uspinje. Idem lagano svojim tempom i  ne natječem se s nikim.

Okrijepa na 27. kilometru u domačinstu “Na malenom brijegu”. Susrećem dva vozača koji su krenuli prije mene. Jedem pola banane i punim bidon hladnom cedevitom. Slijedi malo zeznutiji zemljani spust prema asfaltu gdje se na 28. kilometru odvajamo od plave staze.

Plava staza nastavlja ravno po asfaltu, dok mi skrečemo lijevo u dvorište. Da i ja nisam vjerovao. Sjetio sam se da mi je Igor pričao o nekom dvorištu i skrenuo sam u njega. Slijedio je downhill kroz vinograd do šume, malo livade i ulazim u šumu na malo duži uspon. Ništa preizazovno. Šaltam u nižu i polako se uspinjem.

Tu negdje i susrečem prvu i zadnju divlju životinju – zeca. Šumski spustovi su zanimljivi, ali neki zavoji su preoštri te se ne ufam spustati punom brzinom. To će doći kasnije. Izmjenjuju se šuma, polja, makadamski putevi i asfalt. Nema baš nekoga na vidiku i vozim solo večinu puta. Bez obzira na to staza je dinamična i upijam svaki pogled.

Ubrzo dolazim do polovice staze – 41. kilometar i slijedeće okrijepe kod Lovačke kuče u Babincu. Opet jedem pola banane punim bidom opet do vrha. Krečem prem tri veća hupsera, prvo uspon kraj čeke i onda brzi spust po makadamu i tako još dva puta. Osjetio sam da mi je malo vruče mada nije bio pretopao dan.

Vjetar mi je na spustevima hladio vruče listove. Bilo je to opuštajuće iskustvo. Pazio sam da uvijek dovoljno pijem i za svaki slučaj imao sam bananu u stražnjem džepu dresa. Oko 50. kilometara sam osjetio manji umor pa vozim laganijim tempom da ne izgorim prejako. Uz sve zajebava me zadnji lančanik koji je na najmanjem kotačiću znao preskakivati te sam stalno gubio zaletni moment.

Oko 59. kilometra vračamo se na asfalt kojim smo već prolazili, ali se sada krečemo u suprotnom smjeru. Svi oni super spustevi su sada jaki usponi i na zadnjem jačem usponu mi je bicikl odbio poslušnost i lanac mi je pao na največu brzinu. Ništa strašno. Siđem dolje, odguram dio brijega i idemo dalje.

Okrijepna postaja Šandrovac na 62 km je bila jako blizu. Vraćamo se na cestu gdje se odvojila zelena staza. Na okrijepnoj postaji puno pijem i jedem čitavu bananu (ona moja je još uvijek u dresu). Gledam na sat i veli 3h 10min. Činilo mi se da imam još dosta snage za slijedećih 20km, a i cilj koji sam si zadao ostvariv.

rolling hills

Slijedio je lijepi spust nakon okrijepne postaje i kilometri se samo nizaju. Krenuli smo putem Maglenče i prisjećam se vožnji koje sam odrađivao tu prije nekih desetak godina dok sam još bio u tom sportu. Tu susrećem i par vozača s srednje, plave staze. Asfalt je valovit no bez problema savladavam uspone.

Zadnjih 6-7 kilometara kroz šumu mi je bilo najdraže, možda jer je kraj bio blizu. Lijepo ušuškan u šumske puteve nazirao se kraj. Cilj se vidio na drugom brijegu i samo se trebalo spustiti u Veliko Trojstvo te je slijedio zadnji uspon nakon što sam prošao prugu.

stanje nakon utrke

Prešao ciljnu ravninu i ostao u šoku zbog rezultata – 4:06. Toliko zbilja nisam očekivao. Očito sam se malo požurio. U niti jednom trenutku mi nije bilo preteško i nisam se s nikom jurcao. Lijep đir po bilogorskim bregima. Toliko mi se svidjelo da ću ići i na drugu “utrku” serije – naturaGravel koja se održava u Čazmi početkom srpnja. Nema ništa boljeg nego spust po šodru i vjetar u kosi. 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *