Iako je prošlo puno vremena odlučio sam napisati nastavak opisa svog godišnjeg odomora. Došao je dan izleta kada smo vodili volontere YouthArt Špancir kampa u planine iznad Lepoglave. Vrijeme nam nije bilo nakolnjeno te je dan počeo oblačno s naznakom kiše. Prognoze su pokazivale da će biti oblačno i suho s par pljuskova u popodnevnim satima.
Krenuli smo vlakom iz Varaždina u smjeru Lepoglave oko 10 sati. Iskrcali smo se te krenuli u obilazak. Bogdan i Zrinka su se iskazali kao pravi turistički animatori pričajući lokalne priče te objašnjavajući što je što i to na engleskom jeziku. My Engrish is kinda bad.
Malo smo se vrtili po Lepoglavi te smo smo se odlučili opskribiti u trgovini s namirnicama koje će nam trebati na planini. Taman kada smo izašli iz trgovine nebo se spustilo. Pričekali smo da se pljusak malo smiri pa smo laganim korakom krenuli prema našoj destinaciji.
Vrijeme se dobro držalo te sam počeo komunicirati s internacionalim volonterima na mom rđavom engleskom. Iskazalo se da i oni variraju u poznavanju engleskog te je komunikacija tekla otežano. U jednom trenutku jedna od volonterki je odustala od daljnjeg pohoda te ju je Zrinka otpratila natrag u civilizaciju . Asiia, jedna od volonterki je cijelim putem brala kupine koje su rasle uz našu trasu te ih nudila ostalim sudionicima našeg puta.
Došli smo dosta visoko te lijep pogled koji smo jučer doživjeli sada je prekrivao oblak. Na ovom dijelu smo se pitali da li se isplati ići dalje. Manjiina je htjela da nastavimo dalje no presudili smo da je najbolje vratiti se natrag. Odluka je bila dobra jer se vrijeme pogoršalo kada smo se spuštali dolje te smo se u jednom trenutku skrili u napušteni tunel kako bi pojeli nešto na suhom.
Vratili smo se u Lepoglavu mokri od kiše koja nas je oprala te smo se našli s Zrinkom u bircu u kojem nas je čekala s volonterkom. Ovdje smo planirali slijedeće korake puta no odlučili smo krenuti na raniji vlak za Varaždin.
Slijedeći dan sam išao trčati na Dravu i sjećam se da sam bio nabrijan zbog nekog razloga. Trčao sam po cross stazi no produžio sam do sportske dvorane te postavio osobni rekord na 10 km od 46:53.
Kalničkih sedam zubi
Za vikend smo planirali ići na Kalnik jedini problem je bio da li ćemo ići u subotu ili nedjelju. Odluka je pala da idemo u subotu. I tako smo se Goran i ja oko 7 ujutro zaputili premo Koprivnici gdje smo se našli s Anom i Bojanom. Goran je malo zagrezao u dvorištu te mu je bila potrebna vuča da izvuče auto. Jutro nije dobro počelo.
Odvezli smo se svi zajedno do Križevaca točnije do mjesta Vukovec odakle je počinjala naša ruta prema Kalniku. Put je u početku bio vrlo lagan te smo se kretali dobro označenim planinarskim putom kroz vingrade.
Usput smo brali kupine, te smo morali pregaziti zaraslu livadu koja je bila dio planinarskog puta. Nama iskusnim planinarima to nije bio nikakav problem. Ušli smo u mali šumarak koji se pokazao strmim no usmješno smo ga pregazili te doši na makadam koji nas je vodio prema vidikovcu.
Na njemu smo zastali na trenutak te pogledali kakav se pogled otamo pruža. Nastavili smo kroz šumu gdje su se planinarske staze počele djijeliti i na svakom koraku su bile table koje opisuju lokalnu floru i faunu. Odlučili smo se da prođemo putem koji nas je vodio kraj razrušene crkvice Sv. Martina.
Kraj poučne staze je obilježila pojava asfalta koji nas je djelom vodio prema stazi preko koje smo se penjali prema vrhu Vranilovcu. Sam putje nezahtjevan, ali kada smo došli do vrha mene je počela prati vrtoglavica te se nisam baš približavao rubnim dijeloivma stijenja. Ipak pogled je bio epski pa sam napravio nekoliko panoramskih fotografija Na vrhu smo se pofotkali te smo počeli tražiti mjesto gdje ćemo nešto prigristi.
Mislili smo ravno do planinarskog doam i tamo nešto gricnuti. No znatiželjni kao što jesmo nakon što smo vidjeli oznaku za sedmi zub odlučili smo se popetn na njega. Uspon je bio malo otežan te smo se pitali da li to uopće moguće. No uskoro smo se svi popentrali te smo se uputili dalje. Nismo to niti skužili i već smo bili na šestom zubu. Pogled s svakog zuba je bio veličanstven te smo se pitali da li bi se usudili ići s prvog zuba na sve ostale s obzirom da su razlike u visinama bile velike. Kada smo došli na peti zub odlučili smo na ograničenm prostoru vrha napraviti mali piknik.
Nastavili smo dalje spust po zubima uskim putevima te oštrom stijenju.Na jednom dijeli+u nakon četvrtog zuba došli smo do vertikalnog spusta koji nam se činio prenapredan za neke članove naše skupine. Pa smo se odlučili ići obilaznom rutom koja iako je bila strma bila je sigurnija.
Zauzeli smo treći, drugi i prvi zub s time da se Bojan malo zaletio te je otišao na prvi zub (bez da se popeo na drugi) dok smo se mi penjali na drugi te se vraćao nakon što smo mu mahali. Poučnom stazom dolazimo do starog grada Veliki Kalinik. To je tvrđava uklesana u stijenu koja se davno koristila za obranu od Turaka.
Nakon obilaska utvrde krenuli smo natrag po poučnoj stazi na polazišnu točku, u selo Vukovec. Sveukupno smo prešli 15.6 km unutar 5 sati i 44 minute.
Sveukupno vrlo dobar izlet naročito kada te lupi aderenalin penjanja po stijenju bez ikakve sigurnosne opreme. Sigurno ćemo se ponovo ovdje vratiti jer Zubi se moraju ponovo doživjeti.
