“nothing cannot resist a human will” – Benjamin Disraeli said that…
…..but he never met Murphy
Pripreme za polumaratone obično su duge i potrebno je priječi mnogo kilometara kako bi ostvarili dobar rezultat. Moj cilj je bio istrčati ovaj “ravni” polumaraton za manje od 2 sata i trčati što brže. Moji treninzi su uključivali dionice od 5, 8, 10 pa čak i 19km. Mjesec dana prije polumaratona sam trčao točno 6 puta , po Endomondu, što se može činiti malo. No “rupe” sam punio s planinarenjima i bicikliranje.
Prilikom jednog treninga redovitu cross stazu sam odlučio produžiti s asfaltnim dijelom te otrčati svoj novi rekord na 10km – 46:43. S obzirom da cross liga još nije počela večinom sam trčao sam, s malo interakcije s drugim trkačima koji su česta pojava na Dravi.
Tjedan dana prije polumaratona nisam bio zadovoljan količinom kilometara koje sam prešao. Špancir je bio u punom jeku te sam svoje vrijeme investirao u neke druge aktivnosti. Kako bih bio siguran da sam spreman, u utorak sam odlučio trčati rutom oko jezera koja se pokazala kao pravi zalogaj s svojih 19km.
To je bilo predjelo za ono što je slijediljo u subotu. Noćni maraton koji je nosio slogan – do mjeseca i natrag. Medalja koju svatko tko završi utrku je izrazito fora i može se reći da je to jedan od razloga zašto sam se prijavio.
Kako nisam baš vodio računa o datumima isti dan sam imao i fotosusret u Bjelovaru koji nisam htio propustit kao ni ovaj maraton. Posložio sam si agendu te sam isplanirao vrijeme tako da stignem na oba događaja. No onda je došlo do nekih promijene u rasporedima te sam morao skratiti svoj boravak u Bjelovaru. Isplanirao sam da oko 16 sati krenem iz Bjelovara te oko 18 sati dođem u Zagreb što će mi dati dovoljno vremena da na vrijeme dođem do Bundeka te ta se u miru pripremim za utrku. No stvari ne idu baš onako kako mi to planiramo.
Life is what happens when you’re making plans
Sjeo sam na autobus te smo lagano krenuli u pravcu Zagreba. Bus je bio poprilično pun što mi se činilo čudno za subotu popodne. Tijekom vožnje sam se pokušao odmoriti s obzirom da sam se probudio 15 do 4 kako bih ulovio rani vlak za Bjelovar. Bili smo pola sata od Zagreba. Sve je bilo fino krasno, kupili smo putnike usput, sunce je sijalo i onda…..
Nešto nam se našlo pod kotačima. Prva pomisao je bila da smo pokupili biciklista ili pješaka, no vozač je potvrdio da je to bio samo branik koji je otpao s auta ispred nas. To je bilo olakšanje. Jedini problem je bio što je autobus morao ostati tamo gdje je bio, te smo morali čekati drugi bus. Pao sam u očaj, sve pripreme i sva planiranja da stignem na utrku su propala. Kontaktirao sam frendicu Sonju te rekao da je velika vjerojatnost da neću stići na utrku. Čekanje je bilo najgore, u glavi sam vrtio već najgore scenarije. Na svu sreću ubrzo je došao novi autobus koji nas je odfurao ostatak puta.
Sjeo sam na tramvaj i došao najbliže što sam mogao do startne zone. No i ona je bila neobično daleko te sam tek 30 minuta prije utrke dobio startni paket. Bio sam malo iznerviran svim današnjim događajima pa je kao sol na ranu došlo to da nemaju majicu za mene koju sam trebao dobiti u startnom paketu. Eh, organizacija! No nisam htio to reči teti koja me nije mogla naći na listi prijavljenih za polumaraton od prvi put.
Okruživala me neka loša karma. No stigao sam obaviti sve potrebno te sam odlučio trčati u majci koju sam dobio na fotosusretu te tako reklamirati event. Susreo sam i frendicu Sonju na startnoj liniji. Srce mi je koliko toliko bilo na mjestu. Još samo trebam pretrčati 21 km!
And we’re off
Utrka je krenula točno na vrijeme za sve četiri kategorije istovremeno. Maraton, polumaraton, trečina maratona te četvrtina maratona. Nisam bio siguran koliko je točno bilo ljudi no sigurno nas je bilo preko tisuću, samo u kategoriji polumaratona je bilo preko 300 trkača.
Na početku je bila mala gužva te se pretjecalo gdje se stiglo. Najgore je bilo kad smo stigli na nasip gdje nije bilo baš mjesta za takve manevre. Postavio sam svoj tempo te sam krenuo vrlo ošto. Iako sam se malo zagrijao prije utrke pravo zagrijavanje je tek počelo. Sonjin “klub”, Zagreb Runners je na nekoliko mjesta imao izvješene zastave s svojim grbom na kojem se nalazi broj 442 te su navijali za svoje članove kako su prolazili. Ubrzo sam se prikačio za jednu trkačicu koja je imala dobar tempo te sam se uskladio s njom.
Prvi krug sam pretrčao dosta ljudi te sam se zabrinuo da li sam krenuo prebrzo. No držao sam dobar tempo te mi je noćni zrak prijao. Iako je na nekoliko mjesta staza nije bila adekvatno osvijetljena kroz tminu sam koračao brzo i bez oklijevanja. Trkači su se prorijedili te je bilo važno održavati tempo. Feed zone su pomagale s opsrbom toliko nužne vode. Nakon 10 kilmetara dostigao sam Sonju koja je startala ispred mene te produžio dalje svojim tempom. Jedan od najboljih djelova utrke su bila mala djeca koja su pjevala pjesmice u rimi : “Idete do mjeseca, to je sreca najveca” te “Ajmo super si, samo tako nastavi!“.
Staza je bila promijeniva te su se izmjenivali asfalt s laganim makadamom. S obzirom da sam trenirao u takvim uvjetima to nije bio nikakav problem. Malo sam pao u krizu u drugom krugu te okrijepa na 15 km mi je bila potrebnija više nego ikad. Kako smo trčali po nasipu tu i tamo su se mogli osjetiti mirisi roštilja koji su mamili nepce. Također unutar parka Bundek postoji jedan ograđeni parkić za malu djecu, tijekom utrke tamo su se zadržavala malo veća djeca koja su započinjala svoj subotnji izlazak.
U drugom krugu kada sam trčao kroz manje osvjetljeni dio sam pokušao naći pokoju zvijezdu te sam se osjećao kao da sam na treningu, a ne na utrci. Ovdje me preteklo nekoliko ljudi te sam odlučio malo zategnuti tempo.
run fanatical like a demon
Došli smo do zadnjeg dijela te je ostalo još vrlo malo do kraja. Uletio sam u parkić te krenuo konstantim tempom naprijed. Ubrzo sam čuo glas: “Potegni sad. Trčiš 21?”. “Da” – odgovorio sam. “Kaj je ostao još kilometar? “. Kolega trkač koji je trčao trećinu maratona mi je ulio samopouzdanja te sam ubrzao do šprinta. Nisam više ništa štedio te sam grabio velikom koracima prema naprijed. Potezao sam zadnje rezerve energije te sam bio u transu.
Prilikom prolazaka zavoja sam koristio tehniku pračke te praktički nisam usporavao nego sam na oštim zavojima išao vanjski rubom te prolaskom zavoja dobivao dodatni moment. Trčao sam i nisam mogao stati. Preletio sam mostić koji je označavao kraj kruga te sam skrenuo lijevo prema cilju. Uletio sam preko ciljne ravnine te je sve izgledalo tako nestvarno. Prva stvar koju sam registrirao je bila cura koja je djelila finišerske medalje.
Nakon toga mi je na pameti bila samo jedna stvar – voda. Di je voda?! Prošao sam 50 metara i još nigdje nema vode. Konačno sam došao do pulta gdje se nalazila voda te jogurti. Na negodovanje tete na štandu uzeo sam dvije bočice vode te sam prvu popio skoro pa na eks. Tenisice u kojima sam trčao su promijenile boju iz crne u bijelu. To je cijena trčanja po nasipu. Odlučio sam se malo protegnuti noge kako me mišići nebi previše boljeli sutradan. Vidio sam kola hitne pomoći kako se probijaju kroz park te sam kasnije saznao da je jednom od trkača pozlilo no na kraju je bio oke. Pridružila mi se i Sonja koja je završila utrku oko 5 minuta nakon mene te smo razmijenjivali utiske.
Prema službenim rezultatima završio sam kao 98. s vremenom 1:53:54 što je moj novi osobni rekord za polumaraton. Slijedeći polumaraton je onaj Varaždinski 18.rujna te kruna sezone Ljubljanski koji se održava 30. listopada. Better start hustling.
