First restore point
Nakon noćnog maratona u kojem sam sudjelovao, odlučio sam se prijaviti za ovaj domaći – Varaždinski polumaraton. Nisam se nešto pripremao kao za ostale polumaratone, ali neki napor je ipak trebalo uložiti.
“Pripreme” su počele prvim jesenskim kolom Drava cross lige na kojem mi se pridružila i frendica Sonja. Bili smo prvi na crti te smo krenuli žustro! Ja malo žustrije te sam malo nabijao tempo. Želio sam ostvariti što bolje vrijeme, no sprint koji sam nabacio na početku me izbacio iz ravnoteže jer je to bio preveliki ritam kilometražu koju je trebalo pretrčati.
Nakon prvotnog juriša (prvi kilometar), uslijedio je pad u paceu te me ovdje preteklo dosta natjecatelja koji su stablinim tempom napredovali. Za inat sam se zašpurao pred kraj kako ja to obično i radim te ostvario PB na 5.600m od 25:13. Moj Endomondo je opet odbio suradnju i upalio se tek nakon kojih 2 kilometara trčanja te je staza trčanja nepotpuna. No, kada sam nadopunio vježbu s izgubljenim kilometrima vidio sam da sam postigao i novi PB na 5 km koji je sada 22:34.
Nakon cross lige nisam trčao više od tjedan dana. Nisam išao na drugo kolo jesenskog dijela cross lige jer smo se baš za taj dan dogovorili da idemo na Čevo. Na Čevu je bilo super i doživjeli smo još jedan prekrasan sumrak. Staza je bila malo srtma kada smo se pod svjetlom ručnih svjetiljki spuštali prema dolje. No, sretno smo se spustili do polazišne točke te smo usput sreli malog psića koji nas je pratio dijelom puta.
U petak sam se odlučio odvažiti te ići trčati na Slobodu. Već dugo vremena nisam tamo trčao te je bio red da trčim pod reflektorima. Odlučio sam trčati 25 krugova i to po vanjskoj stazi iako je cener (10km) dužina ako se trči po unutarnjoj stazi. GPS koji sam koristio za praćenje napretka me na nekim dijelovima malo zezao te je vrijeme za koje sam trčao 10 km, što mi je bio cilj, bilo osakaćeno duljim prekidima u signalu. No, bio sam sretan što sam malo protegnuo noge.
Sljedeći dan sam također išao trčati, no ovaj put sam išao trčati na Dravu. Cross staza na kojoj obično trčim 5.600 metara. Produžio sam je na 8.700m. Ovaj put se nisam forsirao niti sam išao da ostvarim ikakav rekord. Lagano trčkaranje uz zalazak sunce. Nisam osjetio bol dok već nije bilo prekasno. Zaustavio sam se i odvezao se doma kao što to obično i radim te se otuširao. Bol koja je došla nakon toga je bila nešto što dosad nisam doživio. Ne znam koji me dio mišića bolio: da li je to bio hamstring (loža) ili gluteus maximus? Nakon nekoliko dana sam skužio da je to spoj između ta dva mišića.
Second restore point
Nakon nekoliko dana me frendica Sonja pozvala da idemo trčati. Malo sam se nećkao, no prihvatio sam poziv. Bol u mišićima se smanjila, no bila je prisutna pa sam se se odlučio stisnuti zube. Mišić mi je regirao negativno. Bol se vratila. No, nakon 6 km trčanja došao sam na optimalnu temperaturu pa se bol smanjila. Činilo mi se da je i potpuno nestala. Naravno, kada smo dovršili našu dionicu od 10km, bol se vratila. With a vengence. Ponovo sam osjetio tu oštru bol u loži te je moja pokretljivost smanjena. Istu večer sam išao na otvaranje Centra za “mlade” na kojem je najmanje bilo mladih te je njegova nadglednica imala negativni izljev na društvenoj mreži u kojoj spominje nepoveznae stvari. To joj zbilja nije trebalo.
Tu večer mi je prijateljica preporučila da odem na tajlandsku masažu kod jedne njezine frendice. Opet sam se nećkao, no na kraju sam dogovorio termin koji je bio taman večer prije polumaratona. Nikada prije nisam bio na masaži, no poslije nje sam se osjećao ugodnije te mi se činilo da mi se centar boli raspršio.
Final restore point
Par dana sam razmišljao da idem trčati polumaraton ili ne? Odluku sam odgađao do zadnjeg trenutka te sam napokon odlučio da idem. Nelogičan potez s obzirom da je bol još uvijek bila prisutna.
Došao sam dosta prije početka utrke koja je počinjala u 10 sati kako bih podignuo svoj startni paket. Kada sam se počeo pripremati primijetio sam svoje prijatelje iz Zagreba, Bojana i Anu koji su na moje veliko iznenađenje došli trčati u Varaždin. Kako mi je mišić još bio bolan, radio sam intenzivno zagrijavanje, no znao sam da to nije to. Znao sam da neću dati 100% svoje snage.
Utrka samo što nije počela te smo se poredali na startno-ciljnu ravninu, moji frendovi malo naprijed dok sam ja odlučio ostati malo u pozadini. Krenuli smo te se bol vratila, ali računao sam na to. Cilj mi je bio izdržati polumaraton. Staza je u početku bila kružna te smo ispratili trkače koji su trčali 5 km skoro do cilja. Smrad koji se osjetio kada smo prvi put prolazili kraj Meka je bio grozan. Žalim ljude koji žive u njegovoj blizini.
Nastavili smo trčati prema istočnom rubu grada gdje smo napravili mali krug. Moj tempo je bio postojan te sam u tim trenucima bio zagrijan do te mjere da bol nisam osjetio. Došli smo do 10. kilometra na kojem sam uzeo vodu te se zaustavio da je popijem. To je bila prva greška. Skrenuli smo prema jugu prema naselju Turčin. Na ovom mjestu je bila obrtnica te smo mogli vidjeti trkače koji su ispred nas. Ovdje sam trčao kao u transu te sam nesvjesno podigao ritam. Nakon što smo se okrenuli natrag prema gradu, ritam mi je bio postojan.
Počeo sam trčati za jednom djevojkom čiji mi se tempo činio sličan mome. Druga greška je bila kada sam na trećoj feed zoni ponovo stao kako bih popio vode što je rezultiralo povratkom boli. No, opet sam stisnuo zube te uz malo režanja nastavio dalje. Tempo kojim je trčala djevojka ispred mene mi se učinio sporijim te sam ja malo pojačao. Ne znam otkud mi snaga, no negdje sam je još imao.
Došli smo do 18. i 19. km. Tu me udarila kriza. Jako! Bolovi u obje noge. Stopala kao beton. Ovo nije bio idealan scenarij. Djevojka s kojom sam sinkronizirao tempo sada je bila malo naprijed te sam je samo pratio. Došao je i taj zadnji kilometar. Na ovom dijelu je bilo drži-ne daj! Ponovio sam sam sebi današnji cilj: moraš samo završiti. Ponovo smo prošli kraj Meka, no sad nisam osjetio odvratan smrad jer mi je nos bio začepljen. Kako se ciljna ravnina približavala potegnuo sam zadnje atome snage te sam osjetio lagane vibracije. Protrčao sam ciljem i ostalo je povijest. Novi rekord na polumaratonu! Nisam očekivao, no eto. Ipak, bio sam lošiji od svih svojih prijatelja čemu je zaslužna moja ozljeda.
Obećao sam si da ću sada odmarati barem dva tjedna i tada kreću pripreme za Ljubljanu koja je kruna sezone.