Trek – disciplina trčanja koja me najmanje privlači. No učinilo mi se da bih ipak mogao to probati. Na poziv Žarka odlučio sam se prijaviti na lokalni treking event nazvan “Iva-trek” i okušati se na neoznačenim stazama divlje prirode sjeverne Ivančice.
Sam start je bio tek u pola 11 što mi je dalo dovoljno vremena da se probudim u sedam, popijem u miru kavu i pojedem doručak. Krenuo sam tako oko devet do mjesta gdje je bilo okupljanje – Ivanečka Željeznica. Kroz samo mjesto sam prolazio mnogo puta kada sam se biciklom penjao na Ivanščicu. Uska asfaltna cesta vodi do ugostiteljskog objekta Fantazija iza kojeg se nalazila kučica gdje su se nalazile prijave.
Kako je još bilo vremena (nije bilo niti 10) odlučili smo otići na kavu u ugostiteljski obrt kao dio našeg rituala prije utrka. Jer ništa ti se ne može desiti loše, ako si prije utrke srkneš još jednu šalicu kave, ama baš ništa. Bila je gužva i kafić nije bila spreman na sve nas koji smo došli na ovu “utrku”. Oni s “duže staze” su krenuli pet minuta prije nas i oni su imali za običi oko 18-20km, oko pola dužine koliko je nas čekalo na laganini stazi.
Naša zadaća je bila da obiđemo četiti točke od kojih mi je samo jedna bila poznata – slap Šumi kojeg sam po prvi put posjetio kada smo davne 2016.g planinarili Ivanečkom planinarskom obilaznicom (skračeno IPO). Atmosfera je bila opuštena i svi su nešto počeli proučavati karte koje smo dobili. Iako sam se sjećao osnova čitanja karte iz osnovne škole, nisam baš bio siguran da bih mogao sam iznavigirati ovaj put.
team-work
Zbog toga sam odlučio ovu “utrku” odraditi timski. Kada je organizator dao znak za početak svi su pojurili prema potoku iza kojeg je bila šuma, mnogi čak i sa svojim četveronožnim ljubimcima. Hop preko potoka i ove nas u šumi i prvom jakom usponu. Znači nema lijepih utabanih puteva samo lišće i granje. Malo sam jače povukao te pratio one koji su također brže počeli. Svako malo sam pogledavao na kartu i proučavao je da ljudi misle da znam šta radim. Pogledom sam tražio Žarka i Mišelu koji su napredovali svojim tempom uz brijeg.
Kada samo se popeli na hrbat i počeli smo hodati po nečemu što je nalikovalo na puteljak dvadesetak metara ispred mene su projurile dvije srne. Bili smo na njihovom terenu i nisu nas očekivale. Nakon još jednog manjeg uspona nalazila se prva točka – vrh Obroščica. Točku je označavala crveno-bijela traka koja je bila na drvetu s kojeg je visio i alat s kojim smo bušili kartu.
Krenuli smo dalje puteljkom prema dolje no uskoro smo se počeli strminom spuštati prema potoku. Prilikom spusta susrećemo i neke natjecatelje s “duge staze”. Spust je dio divlji te sam na dijelovima klizio po lišću dolje (Indiana Jones sjeverne Ivanščice :D) Prelaskom preko potoka krenuo je mali uspon na šumski put kojeg smo dalje pratili oko kilometra sve dok nismo spazili još jednog stanovnika šume – crvenu lisicu.

Nastavili smo još malo tim šumskim putem te odlučili skrenuti desno u brdo. Tamo se otprilike trebala otprilike nalaziti naša slijedeća točka. Uspon je bio strm, a Mišela je vidjela i divlje svinje u daljini. Brijeg nije bio dug te smo se popeli do stijenja odakle smo lako došli do druge točke – vrh M.Siljevec. Pogled s tog mjesta je bio veleban. Sjeverna Ivanščica je zbilja puna ugodnih iznenađenja.
Neki natjecatelji su došli “lakšim” i čišćim putem po kojem smo se mi počeli spuštati. Na čistini poslije kratkog spusta se regrupiramo i nalazimo mobitel. Uzimamo plijen i idemo dalje. Na križanju staza se udružujemo s drugom skupinom natjecatelja s kojima kratko putujemo. Počinjemo trčkarati ostavljajući drugu grupu iza nas te “jurimo” prema slijedećoj točci te usput nailazimo na još jednu natjecateljicu. Družimo se dijelom do slapa Šumi do kojeg dolazimo prečacem kroz šumu.
Nailazimo na sve više natjecatelja, a svi imaju neke svoje pravce kretanja. Krečemo se uz potok i po mjestimično ledom pokrivenom puteljku. Istim onim puteljkom kojim smo išli na IPO izletu. Par puta prelazimo preko potoka te na račvanju puteva nailazimo na još jednog natjecatelja. Skrećemo desno i po livadi okovanoj ledom ulazimo u šumarak gdje se nalazila zadnja točka. Već smo vidjeli par ljudi koji su se vračali iz tog smjera. Puteljak prati potok na čijem račvanju se nalazi i zadnja točka koju moramo danas običi.
Vraćamo se natrag istim putem iz šume te ponovo skrećemo desno. Uz rub livade se krećemo prema početnoj točci. Preko mostiča prelazimo potok te idemo dalje preko polja. S desne strane se otvara šumski put na kojem nesvjesno ubrzavam i kao na utrci se približavam cilju. Mišela je na kraju bila prva ispred natjecateljice koja je s nama putovala večinu drugog dijela utrke. Meni nije bilo bitno koji sam, iako bi neki imali nešto reći u vezi toga.
Poslije utrke smo uživali ispred kamina ispijajući čaj i jedući vegansko varivo koje je pripremio domačin u dobrom društvu dvije mazne mačke. Nakon jela preselili smo se van gdje su se održavala proglašenja u muškoj i ženskoj kategoriji na kraćoj stazi i muškoj na duljoj stazi.
Jedan lijepo proveden dan istražujući divlje strane Ivanščice gdje ljudi nisu toliko prisutni. Meni sigurno draža varijanta. Sutra je na redu Zimska brdska liga “Ivančica” koja je potpuno drugačija zvjer.
“What’s your favorite place?”
“I don’t have favorite place. I have my favorite people. And, whenever I’m with my favorite people it becomes my favorite place”