running_event

orange trails

then and now

Papuk trail jedan od onih trailova koji ti priraste srcu. Prije dvije godine prvi put sam nastupio na njemu te smo išli tako na blef. Nismo znali što niti kuda. Samo jedan mali auto koji se zaputio u Veliku kraj Požege.

Prošle godine nas je išao cijeli kombi no nekako to nije bilo to. Zato smo se ovo godine konačno grupirali kako treba. Cijele ove sezone sam se znao rano dizati da idemo na utrke Kontitnental trail lige, ali mi se čini da sam se za ovu utrku probudio najranije. Alarm na mobitelu sam navio u tri sata ujutro, no kada je odzvonio još sam 20-ak minuta pridjemao. Iskočio sam iz kreveta te su počele zadnje pripreme. Spremio sam si doručak te odlučio da ću ga pojesti negdje putem. Ipak je utrka tek u 10 sati.

Oko četiri sata pokupio sam cure, Lidiju i Sandru te smo nastavli fletno prema Ludbregu gdje smo se presložili u drugi auto i krenuli dalje s ostatkom ekipe. Avantura je počela! Podravskom magistralom smo pičili prema Papuku. Iako se nisam naspavao ovu noć nisam bio umoran. Ona kava koju sam si skuhao ujutro mora da je radila svoj posao. Ili me prao adrenalin.

img_20191123_072649
oko sedam ujutro na sjevernom ulazu u Park prirode Papuk

U Veliku smo došli točno kada smo i planirali, oko 8 sati pa nam je ostalo puno vremena do starta Active staze koju je večina nas trčala, samo je Sandra trčala Light stazu. Dobra promjena s obzirom na prošlu godinu je ta da je sam proces prijava prebačen iz manjeg prostora restorana Čiča Mata u vatrogasni dom gdje ima pregršt prostora. Dočekalo nas je ugodno slavonsko gostoprimstvo te smo imali cijeli stol kolača, čvaraka i svakakvih drugih pripravaka (rakija included ) s kojima smo se mogli okrijepiti prije početka utrke.

78696139_3073114962753439_8954759026906759168_o
imali smo i vremena za ovakve fotke 🙂 photo by: 3sporta.com

Temperatura se kretala malo iznad nule kada smo se počeli pripremati za utrku. Bilo je friško. Stjerao sam se u kut jer sam uzeo samo jedan set obuće te sada nisam puno mogao promijeniti. Navukao sam rukavice i traku za glavu te sam se počeo zagrijavati. Čak sam vidio i nekoliko neočekivanih faca koje su došle na ovu utrku. Challenger ekipa je startala pola sata prije naše “malo veće” skupine.

img_20191123_094700

this is where the fun starts

Prije starta sam čak i skinuo rukavice jer sam znao da će temperatura kasnije rasti. Interno i eksterno. Opekao sam se na Ivi prošli vikend te nisam htio ponoviti istu pogrešku.

Malo prije deset sati ušao sam u veliku grupu ljudi koja se okupila u dvorištu uprave parka prirode Papuk. Stao sam malo dalje iza te sam hodao par metara kada je utrka startala. Krenuo sam brzo po asfaltu poučen iskustvom od prije dvije godine. Nisam hio zapeti na uskom usponu koji je slijedio odmah nakon skidanja s asfalta. Prolazio sam dosta poznate ekipe te poslije prvog skretanja desno već sam bio u boljoj poziciji. Prolazili smo preko nekog mostića i sjetio sam se da sam na tom mjestu vezao tenisicu prije dvije godine.

Put se suzio te se podloga počela mijenjati. Suho bakreno narančasto lišće posulo je put te smo trčali u zbijenoj formaciji. Prošli su me trnci. Znao sam što slijedi, moj najdraži dio, uspon prema ruševinama starog grada Velika. Prvo su došle stepenice, iste one po kojim sam se prošle godine skoro poskliznuo te je počeo jaki uspon. Ništa strašno, samo jako.

Hodalo se i trčkaralo no držao sam poziciju te čak pretekao neke natjecatelje. Podloga od suhog lišća sakriva kamenje i klizavo korjenje koje uspon čini izazovnim. Prolazimo i nekoliko planinara putem. Traku koju sam nosio na glavi omotao sam oko lijeve ruke te sam čak i zasukao rukave. Izašli smo iz šume te je slijedila livada pred ruševine i prva kontrolna točka. Cvikanje broja i idemo brzo dalje.

76203329_3073154379416164_5223129889242087424_o
photo by: 3sporta.com

Teren je trčljiv no mjestimično tehnički zahtjevan. Uska stazica okružena niskom borovinom i potkovanja kamenjem. Lagani spust kroz šumicu je isprepleten korjenjem i kamenjem te pazim na svaki korak. Ipak dostižem i prestižem curu u narančastoj majci. Kamenjar postaje sve izraženiji. Približavamo se Tauberovim stjenama (ili stepenicama kako sam ih ja prozvao) do kojih vodi još jedan jaki uspon.

77016742_2864654726880122_2298730461767139328_o
Tauberove stijene photo by Hrvoje Mikolčević

autumn wonderland

Ovdje sam mislio stati, izvaditi mobitel koji mi je bio pri ruci i napraviti neki neku fotku, na kraju sam odustao od toga. Ipak je ovo utrka. Znao sam da je najviša točka koju ćemo dostići negdje oko desetog kilometra. Trčali smo po šumi prekrivenu palim lišćem. Gore dolje i tako još par puta. Pravi užitak. Uspout primiječujem planinarske table koje pokazuju da se krečemo prema Jankovcu. Posebno me dojmio puteljak kroz gustu šumicu kroz koju brzo prolazimo.

78450253_2863433393668922_4329094217075785728_o

Veliko kamenje se skriva ispod lisnatog pokrova te par puta izvijam noge u neprirodne položaje. Između šestog i sedmog kilometra imali smo drugu kontrolnu točku i prvu okrijepu. Nalazila se nasred makadamskog puta koji je bio posut – pogodili ste – narančastim lišćem.

Kada smo se spuštali puteljkom do okrijepne, osjetio sam tupu bol u desnoj nozi te sam usporio tempo. Nisam htio navući nekakvu ozljedu, a i to bi mi pokvarilo gušt ovog preljepog traila. Ne želim završiti kao u Zlataru. Tu me par ljud preteklo. Svi onu koje sam pretekao na usponima.

Skrečemo s lijepog makadamskog puteljka desno u šumu i novi uspon. Ovo je bilo malo otvorenije područje te se osjetio vjetar koji je puhao. Bilo je vrijeme da ponovo stavim traku na glavu. Ovaj uspon je pri kraju bio posebno grdi jer je bilo puno kamenja te jasna linija kretanja nije bila očita. Slijedili smo oznake koje su bile postavljene po drveču no, kratiti se moglo. Kada smo došli do “vrha” tamo je bila treča kontrolna točka gdje smo ponovo bušili broj.

77005653_2863310183681243_7579424917209219072_o

Zbunjeno sam tražio kuda dalje. Natjecatelj iza mene je ukazao na strmi puteljak koji je naglo ponirao. Teren kojeg najmanje volim. Spust je bio grdi jer je zemlja dosta erodirala. Tu je slijedio i manji pad. No dočekao sam se na ruke kao sam padao te izveo break-dance potez. Na dlanu lijeve ruke mi se pojavila mala ogrebotina iz koje je počela navirati krv.

Kako smo prešli breg, vjetar se stišao te sam traku sada omorao oko ozljeđene lijeve ruke. Iz šumice smo prešli na makadam. Nisam se žurio po makadamu koji je bio okupan suncem koje se konačno ukazalo iza oblaka. To isto sunce mi nije baš bilo drago kada se spust pretvorio u uspon.

Makadam smo kratili ulascima u šumu te na kraju nastavili šumom prema zadnjoj kontrolnoj točci – vrh Mališčak. To je bilo na polovici dvanasetog kilometra. Na toj drugoj okrepnoj uvijek ima svašta – uz onih voćnih okrijepa uvijek su prisutne i one mesne što mnoge privlači na ovaj slavnski trail. Samo sam poglodao malo naranče i išao dalje.

get ready for landing

Sat mi je zacvrčao za trinaseti kilometar kada sam laganim tempom grabio nizbrdo kroz šumarak. Znao sam da je kraj “blizu”. Šumica se otvorila te smo izašli na kamenito polje ispunjeno niskom borovinom. Istom onom kakvu smo viđali na početku staze. Staza je opet postala tehnička i puna kamenja obraslog mahovinom.  Sunce je pičilo skoro direktno u glavu te sam samo pratio puteljak kroz borovinu i nadao se da nisam negdje zalutao.

Oznake su bile rijetke, no put je bio samo jedan. Po glavi mi se počela motati ova gore pjesma te sam nekako uhvatio povoljan ritam kojim sam dostigao ekipu koju sam ranije propustio na spustu. Opet smo se spustili na makadam kojeg sam se sjetio od prošle godine kada nam je to bio uspon.

Kratili smo taj isti makadam prelaskom preko zelenih livada te prilikom zadnje skidanja s makadama čuo sam upitan ženski glas “Tu skrečemo?”. Skrenuo sam desno na zeleni puteljak te sam očekivao pretjecanje. Kada sam vidio da je to ona ista cura u narančastoj majci s početka utrke odlučio sam ubrzati.

in the end

Slijedila je ograda koju sam mislo da ćemo morati preskočiti, prisječajući se situacije s ovogodišnjeg JUT-a iza koje je bio komad asfalta te sam skužio gdje smo i gdje ćemo doći. Pokušao sam pratiti ritam te djevojke u zadnjim kilometrima te sam na svoje veliko čuđenje mogao održavati jako dobar tempo.

Pogledao sam na sat na ulasku u zadnji kilometar i pisalo je 1:59. Bio sam malo razočaran jer sam očekivao da će konačno vrijeme biti ispod dva sata, a cilj je bio još daleko. Prošli smo restoran Čiča mata u koje je prijašnjih godina bio cilj kao i dvorište iz kojeg smo startali. Cilj je bio udaljen manje od pola kilometra te sam povukao još malo više.

77073865_1728814727251901_7051102574971191296_o
hop, hop, diži noge ptm – photo by: AK Varaždin

Uspon po stepenicama je bio ugodan, i dobrodošlo razbijanje tempa na kraju. Na posljetku rezultat s koji mogu biti ponosan (2:02:10) jer je za 11 minuta bolji od prošlogodišnjeg. Vidoo sam Sašu koji je završio kao vrlo dobar sedmi. Nakon što sam smazao tri polovice banane i popio čašu kole i cedevite odlučio sam se malo rastrčati u smjeru iz kojeg su dolazili trkači. Prvo sam uočio Nenada i Bojanu koji su jako brzo došli iza mene, dok sam večinu ekipe uočio nakon crkve koja se nalazila kilometar udaljena od cilja.

Nakon što smo svi sretno stigli do cilja (neki i u vozilu HGSS-a) krenuli smo na dobro zasluženi ručak. Prije toga smo isprobali i domače tekuče proizvode od šljive :). Na moje veliko iznenađenje organizator se potrudio te je ponudio i vegetarijanku verziju graha kao obrok. Nakon objeda smo otišli do prenočišta gdje smo se počeli pripremati za party koji se održavao kasnije.

Party je bio super (red tamburica, red rocka) iako nije bilo najavljenih proglašenja ukupnih pobjednika lige. Sljedeći dan krenuli smo natrag za Varaždin, a usput smo pokupili i par suvenira. Može se reći da je ovim trailom sezona službeno završila te zimska baza kreće, čak su i snijeg najavili za sljedeći tjedan kao i prave zimske temperature.

Leave a Reply

Your email address will not be published.