kontinental_liga running_event

last hustle of the summer

Bio sam jako napet u tjednu prije utrke. Oporavak je išao dobro i čak sam napravio nekoliko dobrih treninga. Koliko sam stigao. No, nešto je nedostajalo. Nešto neopipljivo. Došao je  vikend, a sa njim i utrka. Po dobrom starom običaju, pripremio sam sve dan ranije i pripremio si obroke koji će mi pomoći da bolje istrčim utrku. Jela su bogata solima i ugljikohidratima. Napunio sam se do vrha, moglo bi se reći.

Ovo je bio treći trail ovog ljeta u zadnjih mjesec dana, koji trčim u katastrofalnim uvjetima, pa se nadam i da je zadnji. Nije da ne volim ovaj način čeličenja, ali treba pronaći mjeru. Krenuli smo malo prije šest sati kako  bismo u Jastrebarskom bili oko 7:15. Susrećemo i ostale iz kluba kao i Dalibora koji je morao odustati s Ultre. Prijava na utrku i zadnje pripreme pa se ukrcavamo na bus koji nas vozi do starta utrke – Medven Draga.

Sam start je bio na rubu nekog kamenoloma. Bilo je pola sata da se pripremimo za utrku koja će opet započeti po suncu. Ništa od najavljenog osvježenja. Krenuli smo točno na vrijeme, prvo po asfaltu pa skrećemo na prvo brdo na singlicu. Oprezno prolazim ostale natjecatelje, ali se pokušavam šparati da ne izgorim prebrzo.

Nakon sunčanog početka dolazimo na makadam koji nas vodi uz rječicu sa slapovima. Prolazimo kraj jednog izvora – stao sam malo da se osvježim i ponovo namočim buff. Makadam se pretvara u asfalt i lagno trčkaramo uzbrdo. Svježina vode se još uvijek osjeti.

još dok sam bio svjež

Na osmom kilometru skrećemo preko mostića na singlicu. Singlicu koja nas vodi na uspon i nadasve zanimljiv teren. Kanjon je  ispunjen skliskim kamenjem i srušenim drvećem, a na srušenom drveću rasla je mahovina. Sjećam se da su taj dio staze prošle godine nazivali Kambodža. Usporio sam tempo jer je kamenje jako sklisko, a na jednom dijelu se nalazilo i nekoliko sajli. Ona najgora sajla je bila postavljena vertikalno. Bila je skliska i trebalo je pažljivo prijeći preko nje. Teren je lijep za planinarenje.

Nakon sajle me dostiže kolega iz kluba Željko. Tu i tamo sam okom ulovio da rastu i gljive, i to baš one koje volim fotkati. Nažalost, nisam imao vremena za to. Na prvom “normalnom” brdu sam dostigao Željka i nastavio dolje prema prvoj okrijepnoj. Prva okrijepna stanica je bila na 14-om kilometru gdje uzimam lubenice, kole i rajčice. Blažene rajčice.

Nakon prve okrijepne stanice sam malo fulao stazu i otišao u krivom smjeru kojih 200m po makadamu. Kako nije bilo oznaka vratio sam se i skužio da se kod crkvice skreče u šumu. To je dalo ostalim najtjecateljima vremena da me prestignu. No ne zadugo. Počeli smo uspon na Japetić i Željko se začudio kako sam ga ponovo dostigao.

fire test gold, suffering tests brave men

Negdje oko ovog dijela staze počeli smo dostizati dosta ljudi s Ultre. Svatko je imao svoju priču, svatko je vodio svoju bitku. Na par mjesta ljudi su se odmarali u hladu uz stazu. Postajalo je vruće, a oni su na stazi bili već dulje vrijeme. Susreo sam par poznatih lica na usponu pred drugu okrijepu. A ta ista su se nalazila kraj planinarskog doma. Za moj ukus previše ljudi, ali ok. “Refuelam” se ponovo s svim i svačim. Opet su rajčice i čips nadrapali. Treba još oko dvadesetak kilometara proći. No, prvo treba doći do sljedeće okrijepne.

Na downhillu ubijam konkurenciju no krivo skrećem pred spuštanje na cestu. Na serpentini skrećem lijevo, a ne desno pa tu gubim par minuta. Razmišljam koliko je zeznuto izgubiti se na ovakvom trailu. Pa da ostaneš bez vode ili bilo kakve tekućine. A sunce prži. Na sreću, vrijeme se počelo mućkati i počeo je popuhivati vjetar koji je donio malo oblaka, a koji su onda i  prekrili sunce. Nakon lijepo odrađenog spusta, krenuli smo na poznati teren.

Pogled s Plešivice

Spust je bio uzbudljiv i došli smo na put prema Kleti Poljanice. Usput susrećem nekoliko planinara, a vode je bilo samo u potoku koji je tekao desno uz stazu. Postavljena infrastruktura nije bila u funkciji. Kraj Kleti Poljanice lagano trčkaram te prelazim cestu, nakon koje kreće još jedan uspon. Penjali smo se na Plešivicu (konačno), samo sa suprotne strane nego na Samobor trailu. Dostižem par trkača s Ultre te ih prelazim, iako je i meni na momente bilo mučno. Pogled sa Plešivice je ovaj puta bio bolji. Ispod mene se otvarala dolina s vijugavom cestom po sredini.

Poslije vrha je počeo valoviti teren koji je više bio orijentiran na spust. Kako je teren tehnički više zahtjevan, tu se uzdam u svoje noge a ne u štapove koji su mi više koristili na usponu. Došli smo do kraja planinarskog puta i otvorio se široki makadamski put gdje sam prestigao par trkača s Ultre.  Makadam se polako izravnavao. Taman teren za malo potrčati na već umornim nogama unatoč tome što sam tu već htio malo zastati i odmoriti.

Spuštali smo se u selo i očekivao sam okrijepnu postaju prije nego kasnije 31. ili 32. kilometar. To je to! Bio sam siguran. Čak sam i par puta pogledavao u trku oznaku na startnom broju.

Došao je i 34 kilometar i bio sam zabezeknut: “Gdje je okrijepna postaja?” Na asfaltnom usponu u nekom selu dostigao sam Zorana i pitao ga što on tu radi? Bio sam siguran da je on već odavno završio. Očito ga je staza pogodila više nego mene. Ostao je bez vode. Baš onaj scenariji koji sam zamišljao ranije. Rekao sam mu da je okrijepna blizu, još uvijek misleći da je negdje iza zavoja.  Nastavio sam dalje svojim tempom do okrijepne koja je bila tek na 35-om kilometru tj. meni 36-om s obzirom na dva gubljenja tijekom utrke. Hodam/trčim uz vinograde i nisam si mogao pomoći da ne obrstim jedan grozd crnog grožđa. Jummy! Slatko!

Konačno sam došao do bogate okrijepne postaje za obnavljanje energije prije zadnjih 6 kilometara. Možda se opet predugo zadržavam jer svašta trpam u sebe. Par trkačica s moje staze me prolazi prije nego sam krenuo na zadnji uspon preko vinograda. Zoran je taman došao na okrijepnu kada sam ja odlazio. Sjetio sam se da je netko pričao o tome brijegu prije starta. Opaki brijeg, no nakon što smo došli na vrh, počeo je lagani spust po asfaltu koji je vijugao kroz vinograde.

Kilometar po kilometar do cilja. Zadnjih par kroz šumicu po singlici. Prava milina jer je put vodio blago nizbrdo. Izašli smo iz šumice na livadu koja je vodila do asfalta i konačno do cilja koji je bio u perivoju dvorca. Završio sam za točno 6h i 18m. Dočekala me ekipa iz Bjelovara, a među njima i moj stari kao i Valentina koja je svoju kraću utrku završila mnogo prije. Ubrzo nakon mene je došao i Zoran, a pola sata kasnije i Željko.

Samo utrka za mene je bila naporna i izazovna. Nije bilo kritičnih trenutaka kao na prošla dva traila lige, te sam dobro reagirao na uvjete na stazi. Više sam se pazio, pa je  možda zato bolji rezultat izostao. Ali što je tu važnije: rezultat ili osjećati se dobro nakon utrke? Pa možda oboje, no s obzirom na sve, ja mogu biti zadovoljan. Što bi tek bilo da sam trenirao za ozbiljno? Kao tim osvojili smo 203,52 boda što je za bod bolje nego prošlo kolo. Do kraja sezone su još tri traila među kojima je i onaj na domaćem terenu: Trakošćan trail.

Leave a Reply

Your email address will not be published.