Proljeće je ove godine malo uranilo i umjesto Zimskog polumaratona dobili smo proljetni, a umjesto Mrzlog cenera imali smo vrući. Baš na pravi vikend je udarila južina i donijela neprirodne temperature za početak veljače.
Samo jutro je počelo sunčano i neobično toplo. Utrka je počinjala tek u 10:20 što mi je dalo dovoljno vremena za zadnje pripreme. To je samo deset kilometara. I ovo je samo predjelo za ono što me sve čeka ove godine. Ipak biti će to nešto poptuno drugačije nego za što se pripremam.
Kada sam stao na start nije bilo puno dvojbe u meni. Jedno što me brinulo je neobično toplo vrijeme za ovo doba godine i njegov možebitno negativan utjecaj. Naravno nisam našao niti baš dobro startno mjesto. Pozicionirao sam se u začelje skupine, no malko sam se pogurao u sredinu. Kada smo startali hodao sam par koraka prije nego sam upalio Garmina i počeo zaobilaziti veliku večinu ljudi koja je startala ispred mene.
Riješio sam većinu u prvih pola kilometra dok sam ostatak načimao u nadolazećim kilometrima. Krenuo sam s dobrim tempom te sam pogledavao tko je to tamo u daljini već na prvom zavoju. Da li je to netko koga poznajem?
Kilometri su vrlo brzo prolazili te smo već bili kod prve okrepne stanice. Tamo su dežurali Žarko i Mišela, no voda mi još uvijek nije bila potrebna iako se temperatura podizala iz trenutka u trenutak. Nakon što smo izašli na pustopoljinu poslije bajera osjetio se lagani vjetrić koji je puhao. Za sada nije predstavljao previše problema.
Oko četvrtog kilometra prestigao sam curu s kovrčavom kosom koju nisam prepoznao iz trkačih krugova. Mislio sam da sam prebrz te da bih mogao izgoriti do kraja. Počeli smo viđati ljude koji su se već vračali. Ana je projurila i opet mi se pričinilo da sam prebrz. Na okretu je čekao Nikola s šaljivim znakom. Nisam točno vidio što je pisalo, no ipak sam dotakao znak. Garmin mi je zazvonio za točno 5km.
E sad još samo pet km. Bez posustajanja išao sam dalje te mi se činilo da je vjetar sada malko jači. No ne prejak da predstavlja ikakav problem. Bodrio sam trkače koji su mi dolazili ususret, a s jednom sam i petaka razmjenio. U daljini sam zapazio svoj slijedeći cilj. Vraćali smo se prema bajerima i disanje mi je bilo dosta nekonzistentno, no održivo. Taman prije slijedeće okrijepe dostigao sam i drugu curu. Činilo mi se da je to bilo prelako. Na okrijepi sam uzeo čašu vode od koje sam popio možda pola gutljaja u trku i ostatak sam iskoristio za poljevanje ruku.
Nastavio sam s borenjem sada već polumaratonaca, a pozdravio sam se i s Bojanom pri kraju osmog kilometra. Nešto me je počelo šarafiti u želucu. Kada sam skrenuo u zadnji zavoj gdje se nalazila oznaka za deveti kilometar mislio sam na ću morati skrenuti u šumu i tako se oprostiti od novog osobnog rekorda. Na svu sreću stanje se smirilo te sam lagano u kasu išao prema cilju.
Na križanju pred zadnji zavoj čuo sam da je netko rekao “čuvaj leđa”. Nisam mislio da je to bilo usmjereno meni. Ipak pola kilometra prije kraja. U onom lijepom ravnom potezu ceste gdje se već vidi dvorana, čuo sam dahtanje i ubrzane korake iza sebe.
Trkač koji je bio obučen dosta više nega ja (imao je čak i buff) prozujao je kraj mene. Požurio sam se da ga dostignem no nije mi išlo. Zadnjih pedeset metara smanjio sam razliku i ušao u cilj dvije sekunde iza njega (0:41:43). Garmin je pokazivao 0:41:39. Ana je završila već prije šest minuta i čekala me u cilju.
Postigao sam novi osobni rekord na deset kilometara rušeći onaj neslužbeni s UNICEF Mliječne staze iz rujna za više od pola minute (0:42:15) i poboljšao rezultat s prošlog Mrzlog cenera za više od minutu i pol (0:43:17). Moglo bi se reći da je ovo bio dobar dan za trčanje. Sam polumaraton i cener su privukli oko 400 ljudi što je dobra brojka za utrku koja se održava tek četvrti put. Može se reći i da je sunce izvuklo ljude na Dravu.
