To jutro sam se probudio na zvuk budilice u 6h. Nije mi se baš dalo ići na utrku, nekako se nisam osjećao spremno. Posljedica razmišljanja prethodnih dana, puno, puno razmišljanja. Skoro sam se zatukao koliko sam razmišljao. Sve je bilo blurry. Bio je prvi dan ljeta.
Pripremio sam samo najnužnije što će mi trebati i za to mi nije trebalo puno vremena (Nisam ga niti imao puno). Trkači ruksak, flask za vodu, majica, hlačice, pouch za hranu u koji sam ubacio par suhih smokvi, tenisice i rezervna majica. Pokupio sam još kolegu iz kluba i krenuli smo putem Krapine gdje se održavala utrka. Doši smo taman da se stignemo prijaviti, pozdraviti ekipu i pripremiti za utrku koja je startala u 9h.
Nizbrdo preko pruge kroz grad na prvi uspon koji je vodio prema tamnoj spiji. Oči mi se nisu stigle prilagoditi i pratio sam trkača ispred sebe. Bilo je zbilja mračno, a jedino svjetlo je bilo na izlazu do kojeg se trebalo popeti. Stazica je lijepa, onakva kakvu je pamtim i još ljepša sada kako je sve procvjetalo. Krenuo sam lagano i pratim el Prezidentea u stopu. Antun je samo projurio kraj mene. Nisam se pokolebao i nastavio sam svojim tempom. Bilo je još puno kilometara do kraja.
Nakon par kilometara odlučio sam ubrzati, no ne prejako. Uživao sam u stazi. Malo gore, pa kratka nizbrdica kroz šumu prije par sto metara asfalta i prelaska na makadam. Na usponu do prve okrijepne krajcamo se s traktorima i to čak sa četiri njih. Oko osmog kilometra dolazimo do prve okrijepne, gdje pijem (toplu) kolu i uzimam jednu bananu koju sam pojeo kada sam hodao livadom. Znoj mi se slio u oči. Počeo sam psovati. Kada smo prošli livadu bilo je još malo puteljka prije nego skrećemo lijevo na uspon.
Ispred mene je bio trkač koji nije stao na okrijepnoj i kako je pred nama bio kilometar uspona, mislio sam da će se slomiti. Iskusnjara stara se nije dala. U tom kilometru napravili smo 230m uspona i trebalo mi je 16 minuta za njega. Nakon uspona imali smo 600m spusta prije ponovnog uspona. No ovaj je kraće trajao. Nakon njega krenuo je valoviti teren po grebenu. Taman prije druge okrijepne, čuo sam korake iza sebe. Došao sam na okrijepnu i već automatski vadim čašu iz desne mrežice u koju mi sipaju izotonik. Jedem dvije naranče i idem dalje. Prolazim vidikovac i slijedio je spust prema pl. domu.
Tu se odvaja kratka staza skretanjem lijevo podno doma, dok mi nastavljamo ravno prema Slonu. Još malo džunglastih uspona i sjećanja na prvi trening ovdje prije četiri mjeseca, kada nisam baš mogao pravilno trčati. Teren mi je odgovarao jer ima puno uspona no spustevi su mi bili veći problem. Makar ih ne volim, pokušavam se poboljšati na njima i ne organizirati samoubojstvo iz zasjede. Nakon klizavog spusta po singlici, skrećemo desno i ponovo se spuštamo. Ovaj put prema Krapini gdje polazimo ispod nadvožnjaka i krećemo se prema sljedećoj okrijepnoj stanici gdje je bio i izvor.
Na okrijepi doznajem da je slijedeći uspon gadan i dug. No usponi mi leže pa se ne brinem previše. Kako smo skrenuli s ceste, (kroz dobro posađen vrt), kreće blagi uspon. Ništa strašno samo što piči sunce i sada je već negdje oko podne. Lagano trčkaram na dijelovima na kojima mogu i penjem se po serpentinama. Sjenoviti i sunčani dijelovi se izmjenjuju. Kada je oko 20 kilometra počeo jači uspon bili smo u sjeni i mogao sam jače povući. Problem je na ovakvim utrkama da često ostaneš sam i ne znaš da li dovoljno jako vučeš, da li si u nekom svom ugodnom ritmu ili ideš brže i jače. Dostižem dvojicu trkača od kojih jednoga prolazim. Imali smo još malo uspona prije nego smo došli na asfalt i spust prema dolje. Malo razočaravajuć uspon, ali ok.
Downhill je dosta jaki, no nekako sam se uživio u njega. Prolazim kroz livadu koja je mirisala na nešto slatko (borovnice ili šumske jagode), prije nego smo došli na zadnju okrijepnu stanicu. Kao i obično pijem izotonik i mislim da sam uzeo jednu naranču koju sam posisao. Na 23-ćem kilometru dostižem Antuna koji se žalio na brda. Prolazim ga na livadi i lagano idem dalje. Bilo je dosta trčljivih djelova, ali valovito.
Za kraj su me dočekale downhill serpentine te sam dva puta zapeo na korijen (psovao sam samo tako). Očekivao sam Antuna da će me dostići, no to se nije desilo. Zadnji segment utrke je bio sprint po asfaltu gdje povlačim do 4:15 min/km.
Neočekivano dobra utrka za mene. Zapravo nisam ništa pretjerano očekivao pa sam išao trčati rasterećeno. Nikad nisam baš imao nekih kriza i jedenje suhih smokava na djelovima prije brda mi je pomoglo da održim snagu (ili mi se samo tako činilo). Iako je bilo dosta vruće, nisam toliko to osjetio jer je dosta vremena staza bila u sjeni šume, što se pokazalo kao dobar katalizator za uspjeh.
