Prije par dana sam postigao novi rekord na 5km kao i postavio rekord cross staze na Dravi. To mi je bio veliki booster u tjednu polumaratona. Doslovno sam dobio krila te sam se osjećao jako i uzbuđeno pred utrku.
Ustali samo se jako rano kako bismo na vrijeme došli na utrku. Krenuli samo iz Zagreba te smo na Plitvička jezera došli pola sata prije 8 sati. To nam je dalo dosta vremena da podignemo startne pakete te da se zagrijemo pred utrku. Utrka je počinjala u 9 pa nismo bili u nikakvoj žurbi. Uzbuđenje je raslo svakom minutom što se primjećivalo i na drugim sudionicima.
Utrka je počela točno u 9 te smo laganim tempom krenuli. Dok je Bojan povećao tempo te krenuo naprijed, Ana i ja smo zadržali svoj tempo. Ovo je čista cestovna utrka te njen prvi dio počinje blagim spustom dok se poslije četvrtog kilometra nagib povrećava. Na toj dionici sam pustio kočnice te sam dao da gravitacija obavi svoje. Širokim zamasima sam se spuštao prema dolje. Tu sam dosta dobio na brzini te su nam kilometri doslovno proletjeli. Začudio sam se dok sam vidio oznaku za sedmi kilometar. Kilometri su doslovno proletjeli što je valjda utjecaj prekrasne prirode kroz koju smo trčali. Na jednom dijelu su se mogli vidjeti i slapovi koji krase ovaj nacionalni park.
Nakon mnogo ljepota i laganini trčanja došao je malo zahtjevniji dio koji je uključivao uzbrdicu. Skrenuli smo s glavne ceste te počeli bijeg u brda. (run to the hills). Spustili smo tempo, ali još uvijek smo prolazili i prestizali mnogo ljudi. Bilo je izazovno, ali nismo posustajali. Uskoro je došla i duga okrijepna postaja na kojoj sam uzeo vode. Uz stazu smo mogli vidjeti i ples u kolu koje je izvodilo lokalno kulturno umjetničko društvo. Uspon se propagirao i stopala su nam se užarila. No krajolik je bio prekrasan te staza kojom smo prolazili je večinom bila u hladovini pa sunce koje je tu i tamo izvirivalo iza oblaka nije bilo problem.
Na svakoj okrepnoj točci bilo je i gomila navijača koji su bodrili trkače. Ubrzo smo uočili i tamuraše koji su svirali uz stazu. Nakon treče okrijepne točke slijedio po meni najbolji dio staze – dio koji je ulazio u sam nacionalni park. Trčali smo preko drvenih mostića kao i vijugavim i uskim cestama. Tu je došla i moja mala kriza, a Ana je rekla ona treba vizalizirati uobičajena mjesta gdje trčim ili da mislim na nešto drugo a ne na bol u nogama.
Staza je bila organizirana tako da smo radili okret na jednom dijelu staze te smo tamo uočili odbjeglog Bojana koji izgleda nije tako daleko ispred. Nakon 19-tog kilometra je slijedio moj slom. Nakon poslijedne okrijepne stanice slijedila je završnica koja je uključivala uspon kroz vijugavu hladovinu. Mislio sam na sve i svašta, ali žar koji je izlazio iz mojih stopala je bio prevelik. Stao sam i hodao nekih 300 metara samo da prođem zavoj. Tu me par trkača prestiglo. Počeo sam razgovor s starijim gospodinom kojeg je također težina staze iznenadila.
Nakon malo odmora počeo sam ponovo trčati. Osjetio sam da je kraj blizu te sam povukao zadnje rezerve energije. Na ovom dijelu staze moglo se sresti puno turista koji su posjećivali nacionalni park te su neki bodrili prolazeće trkače. Sunce je ponovo zasjalo te je uslijedio završni spust u cilj. Ovdje sam ponovo pustio kočnicu i u leru se spustio niz brdo. Nakon zavoja slijedlila je startno – ciljna ravnina gdje sam se zašprintao te dao zadnje atome snage. Kada sam čuo da sam 21 km protrčao za manje od 2 sata osjetio sam nalet zadovoljstva. To je izmamilo veliki osmjeh te sam izviknuo mali pobjednički uzvik.
Ubrzo sam našao Bojana i Anu te smo zajedno popili jedno zasluženo hladno pivo Svoj cilj sam ostvario te s obzirom da sam ga ostavio na malo zahtjevnijem maratonu mogu biti još zadovoljniji. Jedva čekam slijedeću godinu. Ovo mi se čini kao jedna od utrka koja iako je zahtjevna, trči se s guštom. Slijedeći tjedan slijedi Kajkavijana i avantura duga 135 km.
2 thoughts on “running through nature”