Sunce je klizilo nebom i još jedan dan se primicao kraju. Vozili smo se krivudavim lokalnim cesticama prema Z3, startu našeg današnjeg treninga. Iako se ovaj trening održava svaki tjedan ne znam koliko već tjedana i mjeseci ovo mi je bilo prvi put da sam ga pohodio. Znatiželja me prevagnula (ili nešto drugo).
Došli smo na parking i pozdravili ekipu koja se ovaj put okupila u nešto većem broju. Nakon fotkanja krenuli smo desno s parkingina na poljski put. Krenuo sam brzo da stignem prvi do mosta (samo su Nino i Goran pratili u tempu). Pozicionirao sam se ispod mosta kako bih posnimio sve koji su danas došli na trening, a došlo je dosta ljudi. Oko dvadesetak.
Ubrzao sam prema laganom usponu i zapuhao se. “Možda je bilo pametnije da sam ponesao vodu?” – pitao sam se. Ako dobro taktički odigram neće mi trebati. Sunce se spuštalo prema horizontu, a dnevna žega se smanjivala. U šumi je bilo lakše za disati, ali breg je bio na putu.
Opet sam malo zastao prije jednog uspona (dokumentiranje video materijalom) pa nastavio dalje do največeg uspona prema Tarfinoj stazi. Malo nesigurno krenuo sam stazom prema Grebengradu jer nisam bio stoposto siguran koja je uobičajena ruta treninga. Sunce je zlatnim zrakama prodiralo u šumu kako sam grabio stazom.
Nakon skretanja za Grebengrad počeli su dolovi i usponi i jako trčljiv teren na kojem mogu pružiti noge. Flow i sve te spike. Veselje solo trčanja u sjenovitoj šumi nakon dana provedenog na užarenom gradskom asfaltu.
Nakon dva brda dostigao sam Saru i Draganu taman malo prije skretanja za Pustu Belu. Našao sam svoje vodiče. Držao sam se njihovog tempa jer zbilja ne trebam nikakvu novu ozljedu trenutno, a i zabavnije je u društvu. Teren je valoviti i trćljivi pa je tempo jako dobar. Tu i tamo potegnem da kampiram i dokumentiram trk.
Put prema Pustoj Beli je posebno zanimljiv i valoviti teren je i strm na par mjesta. Korjenje koje se isprepliče po tlu i kamenje koje izvire iz njega predstavljaju poseban izazov. Nakon malo divljeg terena izlazimo iz šumice na makadam koji vodi dolje prema asfaltu. Dostižu nas Karlo i Laura koji jure i prolaze nas na asfaltu.
Sunce je već nadomak horizontu i samo narančasti bljeskovi prodiru kroz udaljenu vegetaciju. Na asfaltu držimo lagani tempo od 5:30 min/km koji nas vodi prema startu – Z3. Oni brži već su se smjestili na terasu i pili pive dok smo mi završili. No uskoro smo se i mi osvježili. Piva uvijek najbolje padne nakon dobrog treninga/utrke. Uživanje u dobrom pivu okružen dragim ljudima nekada može biti bolje nego bilo kakva pobjeda na utrci. Do slijedećeg dobrog treninga.