https://youtu.be/mieOsENWMNk
Cijeli tjedan sam bio oprezan i nervozno se pripremao za težak i vruć trail, onakav kakav je bio i prije tri godine. Pripremao sam se za uvjete koji su vladali u Virovitici vikend ranije, gdje sam uspješno istrčao trail od 25 km. Vrijeme se naglo promijenilo i vikend je donio traženo osvježenje. Baš ono što nam je svima trebalo. Jedina varijabla koja je ostala otvorena, je bila moja fizička sprema, koja je varirala iz dana u dan tj. nisam bio siguran kako ću istrčati tu utrku s obzirom na stanje u kojem sam se nalazio. Odabrao sam dužu rutu jer će mi to pomoći da se pripremim za sljedeću ultru koju sam prijavio – 82km na Žumberku.
Kada smo kretali iz Varaždina to jutro, kiša nije padala, ali vrijeme nam nije bilo naklonjeno i par trenutaka pred start duge utrke,počelo je padati. Kada sam se zagrijavao, osjećao sam se super i znao sam u tom trenutku da će sve biti dobro. Startao sam iz zadnjeg reda i probijao se prema naprijed. Krenuli smo na uspon koji je vodio prema stepenicama (isti taj ćemo ponoviti na kraju utrke).
Trčali smo po lijepim pitomim planinarskim stazama, a susreli smo čak i daždevnjaka. Na trećem kilometru je bio jedan lijepi downhill segment kroz usijek na kojem sam potegnuo do tempa 4:30 i gdje sam susreo Ines Bašić. Zajedno smo trčkarali par sto metara po laganom makadamskom usponu no pustio sam je da ide naprijed. Dostići ću je malo kasnije u utrci. Kišica je lijepo padala i imali smo popratne zvučne efekte grmljavine u daljini. Bilo mi je lijepo trčati i temperatura je bila skoro pa idealna. Šuma se u nekim segmentima pretvorila u džunglu. Na jednom dijelu smo izašli na asfalt i krenuli prema starom gradu Okić.
Stari grad Okić se velebno uzdizao u daljini kroz sivilo koje je vladalo. Trkač s kojim sam u to vrijeme trčao, pitao me da li idemo tamo. Rekao sam da vjerojatno ne idemo. Išli smo puno višu nadmorsku visinu, ali u tom trenutku to nisam znao. Na 13 km smo imali drugu okrijepu, gdje sam uzeo samo jednu čašu izotonika, a ranije sam uzeo jednu suhu smokvu iz smotuljka hrane koji sam nosio.
master the hill, master the race
Krenuli smo na upon do samog vrha Pleševice. Sam uspon je bio jako lijep, ali kako smo se dizali, hladan vjetar je počeo jačati. Znao sam da će ovo biti težak dio. Ranije sam podvrnuo rukave da mi namočena majica ne hladi već promrzle ruke. Bilo je dosta maglovito na dijelovima, a kada smo došli na greben trebalo je neko vrijeme dok ne dođemo do piramide koja je označavala vrh. Jesam li spomenuo da se čula i grmljavina? Prošli smo oko 15 kilometara. Iako je teren bio malo tehnički potkovan, sada mi nije toliko smetao. Veselo sam tancao između kamenja. Trebao sam se što prije maknuti s vjetra. Poslije vrha konačno sam mogao odahnuti, a pogled nije bio baš neki s obzirom na oblake.
Krenuo je lagani spust kroz šumu koja je poprimila mističan ton. Samo su falile male plave vile da okolo počnu skakati. Bilo mi je užitak spuštati se iako sam tu i tamo morao pripaziti na blatnijim djelovima. Spustili smo se do Kleti Poljanice gdje je prijašnjih godina obično bio start i cilj utrke. Sada je tamo samo bila volonterka, koja je pročitala moj broj, te kanister s vodom. Bio je to 17-ti kilometar.
Konkurencija mi se prišuljala s leđa, kako smo krenuli na stazu zimske lige, koju sam trčao prije dvije sezone. Antun me dostigao i pratio sam ga nekoliko kilometara koliko je teren dopuštao. Usporavao sam na spustovima jer mi desna noga nije dopuštala više. Znao sam da ću konačnu cijenu platiti sutra ujutro. Krenuli smo prema vrhu Rancerje i svemu lijepome kaj je slijedilo nakon toga.
down the memory lane
Trčali smo valovitom grebenskom stazom koja je vodila do Ptičjeg vrha. Pogled na lijevo nije bio lijep kao u sumrak, no udolina je bila lijepo ispunjena oblacima i poprimala je mističan i jesenski ton. Spust s Ptičjeg vrha je bio izmijenjen i umjesto lijepog puteljka, klizao sam se po strmom razrovanom blatu dolje prema šumi. Naravno sam sam se tu poskliznuo, no blato je ublažilo moj pad.
Vraćam se na brze uske stazice i široki makadam koji vodi prema PD Željezničar, a koji izgleda malo zlokobno kako se kišica slijevala niz kameni svod ispod kojeg sam prošao. Tamo nije bilo nikoga. Nije baš bio dan za planinarenje. Mokre stepenice su vodile prema dolje. Nastavljam spust i na 23 km dolazim do zadnje okrijepne postaje kod PD Ivica Sudnik kojeg se sjećam s jednog trčkaranja (Veliki Dol). Uzeo sam komad naranče, pa ponovo izotonik i nastavio dolje.
Bilo je još malo blatnjavih dijelova gdje sam se namočio, no to mi je nekako pasalo. Pao sam preko korijena na 24km i zaradio ogrebotinu na laktu (battle scar). Nastavio sam jako dalje. Ništa me više nije moglo zaustaviti. Znao sam otprilike gdje sam i znao sam ovu stazu. Zadnji put sam bio tu u ljeto 2020. i kako sam se spuštao ušao sam u flow i prepustio da me staza vodi prema dolje. Sve uspomene su mi se vratile. Staze 22 i 21 koje vode prema kamenolomu kod Samobora.
“Flow is the mental state of operation in which a person performing an activity is fully immersed in a feeling of energised focus, full involvement, and enjoyment in the process of the activity.”
– Mihaly Csikszentmihaly
Nije bilo nikoga iza mene i mogao sam uživati u spustu. Kada sam došao do ceste skrenuli smo desno preko mostića i livade u šumicu gdje se nalazilo zadnjih par uspona pred sam kraj. Bilo je tu lijepih spusteva gdje sam opet rastegnuo korak i jurio koliko sam god mogao. Uskoro se čula i muzika s cilja kojem sam se brzo približavao. Vratio sam se na asfalt na kojem sam i startao i završio utrku kojih deset minuta od onoga što sam si predviđao, ali bez obzira na sve, to je dobar povratnički rezultat (3:39:43).
Zoran je završio utrku ispred mene s rezultatom 3:25:02 kao i Antun koji je bio par minuta ispred mene (3:30:10). Bojan, Ina, Mateja i Romana su postigli super rezultate na kraćoj stazi i pridonijeli skupljanju bodova za tim (304,16). Sljedeće kolo su Rastoke i jedno koje bi moglo biti vrlo zanimljivo jer su duljine staza zahtjevne, a priroda kojom se trči, prelijepa.