A journey of a thousand miles begins with a single step
Bilo je to krajem prošlog ljeta kada sam se odlučno i s nestrpljenjem prijavio na ovu utrku. Nakon što sam uspješno završio manju dionicu od 108 kilometara, bilo je vrijeme da prijeđem na sljedeću razinu – punih 100 milja (iliti cca 170 km). Sezona je još bila u punom mahu i trčalo se na sve strane. Potkraj te iste sezone zaradio sam manju ozljedu zbog koje sam morao mjesec dana odmoriti od trčanja.
Nakon zasluženog odmora krenuo sam sistematski graditi bazu. Bilo je naporno svaki dan trčati i graditi mišiće u gym-u, no što se mora nije teško, jelda? Sljedeća faza je bila povećanje treninga snage i to na tri treninga tjedno. Bilo je to intenzivno razdoblje. Puno back, front squotova, wall ballovi, deadliftovi, o da puno deadliftova. Pomicanje granica.
Sljedećih par mjeseci okrenuo sam na treninge brzine na stazi, brdske pripreme i jako puno dugih treninga. Kako su treninzi bili specifični, a vrijeme ograničeno, većinom sam ih izvodio sam prema svom rasporedu. Zadnjih mjesec dana sam potencirao na dulje brdske treninge te je za zadnji trening pala dionica 1M na Medvednici. Bio je to dobar test za ono što dolazi.
Everything I touched was goldenEverything I loved got brokenOn the road to Mandalay
Mentalno sam bio posvuda i nisam bio u usredotočen. Neke druge stvari su mi okupirale misli i nisam išao u sve ovo bezbrižno kao prošle godine. Gledao sam gomilu YT videa o ultra trail trčanju. Prehrana, savjeti oko opreme, tenisicama, taktikama. Na kraju se sve svodi na to koliko daješ na treningu, jer ti se to na utrci sve vrati.
Optimistično sam krenuo u tjedan s jednim laganim trčkaranjem po Samoborskom gorju u pratnji dugogodišnjih prijatelja, Bojana, Ane i Gorana. No nakon toga sve mi se počelo miješati. Bio je skraćen radni tjedan i utorak je bio kao ponedjeljak, na put smo išli u petak ujutro pa sam imao tri dana da sve pripremim uz sve ostale poslove koje sam si natovario tog tjedna. Naravno nije sve išlo po planu, ali ono nužno sam obavio.
Krenuli smo u petak ujutro negdje poslije 8 sati. Bilo je lijepo sunčano jutro s visokim temperaturama. Bojana smo pokupili u Ljubljani, a i on je rekao da je već dosta vruće vani. U Ajdovšćinu smo došli oko dva popodne (nakon malo vrtnje po autocesti) te obavili podizanje startnih paketa kao i ostavljanje “drop bagova”. Sam Expo je bio jako zanimljiv s puno izlagača od proizvođača tenisica i ostale trkače robe do promotora trail evenata.
Naš smještaj se nalazi u mjestu Predgrižu s druge strane brda od Ajdovščine. Mada smo došli ranije raspored je bio malo prenatrpan i užurban. Tjesteninu sam kuhao oko 16h, a sama utrka je startala u 18:45. Bojan i Karlo su pripremali male vrećice s bijelim prahom. Nudili su i meni. No ja sam ih odbio. Ne koristim ja to. Iako sam mislio malo odmoriti prije utrke za to nažalost nije bilo vremena. Zbog toga sam bio malo nervozniji.
U Ajdovščinu smo se vratili pola sata prije samog starta što mi je dalo dovoljno vremena za zadnje pripreme kao i opuštanje s ekipom. Par minuta prije početka otišao sam iza startnog luka i čekao početak. Prozivali su imena svih natjecatelja koji su startali. Nisam više bio nervozan. Bio sam spreman.
this is where the fun starts
Slijedi odbrojavanje i krećemo! Navijača je bilo more u tih prvih par stotina metara. Lagani kas kroz gradske ulice pa skretanje u desno koji nas vodi izvan grada. S desne strane nam je riječica Hubelj. Trčimo par kilometara po ravnici i tempo mi je astronomski, ispod 5min/km. Uskoro je došao lagani brijegec, prvo asfalt pa makadam. Prebacio sam se na hodanje. Nije imalo smisla uništiti se na prvom bregu.
Prvih jedanaest kilometara je vrlo brzo prošlo i došao sam do prve okrijepne stanice – Lože. Ona se nalazila unutar dvorca i tamo je vladala vrlo vesela atmosfera, a bilo je svega, čak i pizze. Pitali su me da li želim da mi zamotaju za kasnije, no morao sam ih odbiti. Ovdje sam jeo najmanje, ali naravno da sam pojeo dva-tri komadića paradajza. Natočio sam si izotonik umjesto vode i krenuo sam dalje. Još sam bio svjež pa se nisam previše zadržavao.
Krenuo sam dalje, a znao sam da uskoro slijedi i uspon. Kako smo se kretali kroz selo trčim s trkačem koji mi priča da je to mjesto s najviše vinskih podruma u svijetu. Počinje uspon po makadamu koji zamjenjuje šumski put. Uspon na Sv. Socerb je počeo i držim dobar tempo bez obzira što idemo blago uzbrdo.
night raid
Kako ulazimo dublje u šumu to se sve više zavlači mrak. Na zadnjem usponu pred crkvicu odlučio sam upaliti lampu. Zlu ne trebalo. Uspon je naravno opak i oštar, nešto kao Čevo. Dolazimo do crkvice i tamo nas je dočekao veliki puni mjesec. Kreće spust, opet po tehnički zahtjevnom terenu te propuštam ljude naprijed, sve one koje sam prestigao na usponu.
Spust nas vodi do Podnanosa gdje dolazim za 2 i pol sata. Čist dobro vrijeme. Baš me zanima koliko će mi trebati do Nanosa. Jedem banane, paradajz, nešto čokolade i punim ponovo zalihe izotonika. Bilo je vrijeme za dugačak noćni hajk. Tempo mi je bio dobar, a teren je bio dobar. Do lovačke kuće dostigla me jedna natjecateljica koja me i prestigla kako smo počeli kročiti po platou koji se pružao u nedogled.
Pun mjesec nas je pratio cijelim putem. Sve do vrha i metalne grdosije koja je označavala kraj uspona. Trebalo mi je nešto malo manje od dva sata do gore. Trpam u sebe kruh, paradajze, banane i naranče. Možemo dalje.
Slijedio je spust po širokom makadamu sve do Abrama, a onda smo skrenuli na usku singlcu koja je vodila dalje prema Vipavi. Sve je išlo kao podmazano prije nego smo stigli na malo oštriji spust po planinarskom putu. Tu sam bio jako oprezan i kleo sam svo to kamenje. Nažalost omaklo mi se i pao sam na lijevo koljeno.
Nastavio sam opreznije dalje. Organizatori su potpuno izbacili jednu dionicu onog širokog makadama. Kada smo došli na makadamski put bili smo blizu cilja. Još kilometar-dva i bili smo u Vipavi. Čudan osjećaj, cijeli grad je spavao s malobrojnim navijačima na okrijepnoj stanici. Tu sam suknuo još jednu kavu. I jeo već standardni meni. Komentirao sam kako sam prebrz. Što su i ostali trkači potvrđivali. Cilj mi je bio da prvih 57km obavim za 12h. A do toga je bilo “samo” 11km.
Dao sam si 15 minuta prije nego sam krenuo dalje. Bilo je oko jedan u noći. Kada sam se kretao bilo je toplo, no kada staneš onda je hladnije. Još uvijek sam nosio startni kit s time da sam nabacio buff na uha. Kretao sam se vipavskom ravnicom prema sljedećem cilju – Otlici. Negdje u daljini čula se muzika. Feštalo se.
Ravnica se uskoro pretvara u makadamski uspon pa u oštru usku singlicu. Singlica je trajala i trajala i trajala. Činilo se da joj nema kraja. No konačno smo se popeli na greben gdje ćemo provesti ostatak puta do Otlice. Pred samu okrijepnu postaju malo sam zalutao i otišao ravno nekom čovjeku u dvorište umjesto lijevo po livadi. Do Otlice sam stigao oko 4 ujutro.
Presvukao sam se i pojeo dva komada lazanja s zelenjavom. Naravno srknuo sam i još jednu čistu crnu kavu te nadopunio zalihe vode i izotonika. Mojeg supporta nije bilo pa sam odlučio krenuti dalje (ipak je bilo dosta rano). Obukao sam dugu majicu s obzirom da je bilo malo hladnije pred samo jutro. Na izlasku iz sela iz jednog dvorišta čula je vesela (slovenska) muzika.
the sound of dawn
Krenulo se daniti kada sam se uspinjao kroz mirnu šumu prema sljedećem vrhu. Šuma se budila i čuo se samo cvrkut ptica. Sam vrh Čaven sam opet prešao bez nekog posebnog divljenja. Ubrzo sam se spustio u Malu Goru gdje sam pozdravljen zvukom bubnjeva. Bilo je vrijeme za još jednu kavu i nadoknađivanje kalorija.
Na putu za Vitovlje javio sam se Dragani i rekla mi je da svi lijepo napreduju osim što je Karlo nažalost morao odustati. Slijedio je lijep uspon prema vrhu Kucelj gdje sam bez problema prestigao nekog talijana za kojeg mi se činilo da je spreman za odustajanje. A ja, ja sam duhom i tijelom bio obnovljen. Bio sam daleko od svoje prve krize.
Put prema Vitovlju je uvijek zanimljiv i pred sam kraj dosta tehnički zahtjevan. Uskih stazica nije manjkalo, kao i sunca koje se počelo izdizati iza oblaka. No lijepa livadica kroz šumu borova nudi smiraj. Uspinjem se uz zadnji brijeg prema crkvici gdje se nalazi okrijepna postaja.
Yes, Bojan me nije dostigao. Na ovoj točci razilaze se staza na 110 i 170 km. Radovao sam se kavi, kao i kolačima koje sam jeo na Vitovlju. Smočio sam si buff koji sam stavio na glavu. Kao obrana od nadolazećeg sunca. Jedan natjecatelj koji je stigao na okrijepnu točku rekao je da želi odustati jer nije mogao više uzimati hranu. Čudan fenomen s kojim se još nisam susreo.
Nastavio sam desno po širokoj šumskoj stazi. Spust je bio lijep i trajao je dosta dugo. Nažalost, pred kraj sam produžio po jednom lijepom makadamu i tako si malo produžio stazu. Taman kako sam se vraćao natrag, počeo mi je zvrcati mobitel. Nepoznati broj 030 nešto. Mislim si ja: “Ne sad telemarketeri” i odbijem poziv (dvaput). Vrag mi nije dao mira i provjerim ja broj sa papira gdje se nalazio broj organizatora. O vidi, vidi pa to su oni. Odmah sam nazvao i rekli su mi da sam odlutao s staze. Lijepo od njih što paze na nas. Zatrebat će mi još kasnije.
Počeo sam overthinkati pred samu okrijepu na koju sam trebao doći. Bio sam malo i potresen, a i počelo mi je biti teško (fizički). Nisam se mogao sabrati. Bio sam na prekretnici. Još sam imao za prijeći toliko koliko sam prešao do sad. Na širokom kamenitom putu prema Prevali presrela su me dva presretača – Dragana i Laura. Razgovarali smo kako smo lagano trčkarali do okrijepne stanice koja se nalazila na 91. kilometru.
Tamo su me dočekali i dečki, Goran i Karlo. Jeo sam paradajza i kruha te čak i malo ajvara. Opet sam namočio buff i krenuo dalje. Volonteri su me pitali da li imam noćnu svjetiljku, na što sam ja nesigurno odgovorio da imam. Ali noć je još bila daleko. Rekli su mi će mi trebati za spilje kroz koju ću uskoro proći. To je dobro znati. Oprostio sam se s ekipom i krenuo lagano dalje.
Put je vodio uskom planinarskom stazom koja se spajala na mtb stazu gdje se nalazio i bike park s lansirnim rampama i skokovima. Uspon je bio jaki, a sunce je pržilo. Kada sam ušao u hladnu spilju bilo je bolje. Spilja je bila vlažna te je voda tekla na usponima. Na sreću postavljene su bile sajle za lakše kretanje, a pred kraj 300 metarskog tunela bilo je i spiljski bazen.
Nakon špilje slijedio je uspon do crkvice, nekog svetišta čini mi se, gdje sam se osvježio vodom. S desne strane su se u daljini mogli vidjeti alpski vrhovi. Slijedio je spust po laganoj planinarskoj stazici okruženoj travom do visine koljena. Došao sam i do rijeke gdje bi bilo lijepo trčkarati pa sam čak i prošao ispod jednog mosta – Solkanski most. Teren je bio nadasve zanimljiv sve dok se nismo približili gradu tj. slijedećoj okrijepnoj točci.
Bilo je vruće i asfalt je isijavao toplinu. Šaljiva anegdota kojoj sam prisustvovao u tom gradu je bio auto koji je vozio bor (cijelo stablo) u bunkeru i onda ga je carina zaustavila. Bili smo u graničnom gradu s Italijom Golica/Golizia. Dočekala me je moja vesela ekipa i kako mi je bilo vruće namazali su mi noge magnezijem koji je imao efekt hlađenja. Nešto sam još malo pojeo (Hvala na riži!), popio i krenuo dalje po vrućini. Nećemo se vidjeti tako skoro jer je Bojan završavao svoju utrku pa su se otišli pobrinuti za njega.
Bilo je vruće, ali nekako sam održavao temperaturu u normali, još je bilo snage u meni. Slijedio je sedamnaest kilometara marša do Renčea. Nakon vrućeg grada, ušli smo u hladovinu šume. Osjetio sam okus izotonika svaki put kada bi mi se usta osušila. Kontrirao sam taj okus ispiranjem usta vodom. Naravno malo sam skrenuo s puta par kilometara prije okrijepne točke, no dobri ljudi su me vratili na njega.
U Renče sam došao oko 15 do 18. Tu mi je bio drugi drop bag i imao sam priliku da se presvučem. Tu sam konačno i obavio veliku nuždu. Nešto što me cijelo popodne mučilo. Iako je bilo toplog obroka, nažalost ništa što meni paše. Pa sam se snašao i jeo kruh s pekmezom. Barem nešto. Uzeo sam pola sata prije nego što sam krenuo dalje. Kada sam izlazio iz mjesta dobio sam podršku od lokalca “Još samo 50km!”. Tako blizu, a tako daleko. Bio sam na kursu prema prvobitnom planu od 36h sati za završavanje utrke.
even if you are inches from the finish never take success for granted
Opet sam počeo računati i s obzirom da je do Cerja bilo samo sedam kilometara, mislio sam si da ću to riješiti za tako 70 minuta. No nije išlo baš sve po planu. Kilometarski je bilo ok no terenski baš i ne. Prvih pet i pol kilometara bilo je ravnica i tempo mi je bio postojan. No onda sam došao do skretanja na planinarsku stazu na kojoj je pisalo “Cerje 45min”. Hm, to baš nije bilo nadahnjujuće. Slijedio je uspon ispod žica dalekovoda i kroz spaljenu šumu. Sjetio sam se Bojana da je pričao o tome kada smo se vozili u Ajdovšćinu. Pred sam kraj uspon je bio oštar i trebalo je paziti na korak kroz kameniti put.
Kada sam se uspeo do vrha odmah sam osjetio miris roštilja. Tamo je bio neki restoran. Osjećao sam se kao divljak koji je došao u civilizaciju. Okružio sam građevinu i ušao u okrijepnu postaju gdje sam vidio kolegu trkača koji se odmarao na podu. Pojeo sam moj standardni meni, obnovio zalihe i krenuo dalje. Nije bilo ništa više tu za mene.
Krenuo sam dalje kroz spaljenu šumu prema sljedećoj okrijepne postaje. Nije bilo još puno njih. Počeo sam osjećati umor. Lupio me taj umor i to jako. Već u šumi sam počeo priviđati stvari. Životinje koje bježe pred menom. Sjene su se oblikovale u ljude koji nisu bili tamo. Staza je prolazila asfaltnom cestom koju je brzo zamijenila makadamska cesta. Mrak se ponovo spustio. Slijedili su valovi uspona. Uspona kojima nisam vidio kraja.
Počeo sam očajavati. Bio sam umoran, u mraku i “izgubljen”. Kilometraža na satu se nije slagala s onom na papiru. A usponi su se samo nizali. Htio sam odustati. Makar su oznake bile prisutne bio sam pogubljen. Zašto brijeg jednostavno ne završi?!? Trebam se spuštati, a ne dizati. Konačno sam nazvao organizatora i pitao da li sam na pravoj stazi. On je potvrdio da jesam. Smirio sam se i krenuo dalje. Nakon sljedećeg uspona slijedio je spust prema dolje.
Teren na spustu nije baš bio povoljan. Oštar spust prepun kamenja i lišća. Pravo mjesto za polomiti zglob ili tako nešto. Nakon njega slijedio je lagani uspon pa lijepo spust po makadamu. Znakovi civilizacije su se počeli pokazivati. Lavež psa pozdravio me na ulazu u selo. Na tabli je pisalo Potok. Gdje pa je onda Tabor? Jaki uspon po makadamu vodio je prema gore.
Dva anđela (Dragana i Laura) su se pojavila pred mnom i vodile su me uskim uličicama prema okrijepnoj postaji Tabor. Tamo sam napravio veliki servis i nisam se opirao. Jeo sam paradajze, kruh, juhicu koju mi je moja ekipa donijela, i rižu koja mi je vratila snagu. Popio sam još jednu kavu. Laura i Dragana su me masirale dok su mi dečki pomogli da obnovim zalihe tekućine. Tetive su me boljele prilikom masiranja i ITB na lijevoj nozi mi se izgleda aktivirao. Pričali su mi kako je Bojan završio utrku, no zaradio je i ozljedu putem.
Volonteri su mi rekli da sam JAK i da sam među prvih 20-ak natjecatelja. To me iznenadilo kao što i obradovalo i malo motiviralo. Pozdravio sam se sa svima i krenuo dalje. Dalje u noć. Ušao sam u trans stanje. Obnovljen i ponovo na misiji. Sljedeća trakica je bilo jedino što je postojalo. Ta mala bijela točkica u velikom crnilu.
Teren do sljedeće okrijepne stanice je bio pitomiji i kretao sam se bolje nego ranije. Mislim da je i masaža tu puno pomogla. Pred okrijepnu postaju Branik, prestigao me talijan koji je imao snage trčati tehničke nizbrdice. Susreli smo se ponovo na okrijepnoj postaji. Prilikom ulaska u okrijepnu postaju (dvorište dvorca) volonteri su me pozdravili imenom što me začudilo. Tu se ponovo dvorim, jedem sve i svašta i nadotačem čega mi fali. Još “samo” 13 kilometara do sljedeće postaje.
Volonteri su mi objasnili da moram prijeći preko rijeke kako bih nastavio dalje i kako da to napravim. Naravno moj umorni mozak pola toga nije pohvatao. Malo sam se motao po tom selu no konačno sam prešao preko rijeke Branice i nastavio dalje. Postalo mi je teško no nekako sam marširao naprijed. Spustovi su mi bili gori nego usponi. Išao sam lagano – vukao sam se. U jednom trenutku me nazvala Dragana i pitala gdje sam: rekao sam da ne znam, a ona mi je na to rekla da sam na 156 kilometru i da mi super ide. 🙂
Look To My Coming At First Light On The Second Day At Dawn look to the east
Prošao sam kroz selo Vrtovče i onda sam skrenuo prema šumici. Sjetio sam se toga put od prošle godine i da je bio zabavan. Puteljak je vodio kroz šumicu. Ovaj put sam bio umorniji i kretao sam se kao robocop po spustovima. Noge su mi bile kamen. Stalno sam se osvježavao izotonikom jer mi se u par navrata činilo da bih se mogao leći na pod. Stigao sam i na Oštri vrh. Kada sam se počeo spuštati s vrha dobio sam pratnju. Svitalo je. Svi su došli pred mene te me otpratili do posljednje okrijepne postaje Planina – moja mala legija.
Na zadnjoj okrijepnoj stanici opet mi guraju neku finu tjesteninu. No nisam više toliko gladan. Malo osvježenja i krećemo dalje. Još samo pet kilometara. Dragana je odlučila prošetati sa mnom do samog kraja (koja predanost). Prvo šetnja kroz gradske ulice pa spust po makadamu i čista ravnica do cilja. Nisam mogao potrčati niti metra. Dvojica ranojutarnjih trkača mi aplaudiraju kada smo se mimoišli par kilometara prije Ajdovščine.
U Ajdovšćinu smo ušli u hladno nedjeljno jutro oko pola sedam. Vraćali smo se onim istim putem uz rijeku Hubelj gdje smo startali u vruće petkovo veče. Prešli smo preko centra i konačno došli do cilja. Potrčao sam tih zadnji par stotina metara i nakon 35:41:45 sati veselja, muke i svega između završio priču dugu 170 kilometara.
Nakon što sam završio utrku otišao sam pojesti topao obrok za koji sam morao propješačiti kojih 100 metara. Bila je to fina topla juhica koja mi je baš prijala. Vratili smo se do smještaja, a putem sam još uvijek vidio mačke koje jašu jednoroge. Bio sam spreman za spavanac. Probdio sam 48 sati. Kada sam skinuo tenisice vidio sam štetu koju sam nanio nogama. Stopala su bila plava i nabubrena. Jedva sam se gegao. Otuširao sam se i otišao začoriti par sati.
Ovim pothvatom sam sigurno probio neke svoje osobne granice. Htio bih se zahvaliti svima na potpori ovih zadnjih par mjeseci kao i timu na terenu koji me pratio: Laura, Karlo, Goran i naravno Dragana. Sam ne bih uspio ukrotiti zvijer zvanu Vipava 170 km – Emperor.
