zajaši konja
Dan prvi. Prvi izazov je bio uspon na Ivanščicu preko planinarskog puta Konj. Nagibi su ovdje jaki, jedan od razloga zašto dugo nisam planinario tim putem. Drugi je što nam se planinarska družina raspala ili sam ja ispao iz planinarske družine s obzirom na količinu vremena koju trošim na treniranje i odlaske na utrke.
Došao sam već oko 5 i 15 na parkiralište u Prigorcu, prijavio se, uplatio startninu i čekao start. Ubrzo su došli i klupski kolege Mišela i Žarko. Nisam bio toliko napet kao na nekoj drugoj utrci s obzirom da će ovo biti nešto kao Puntijarka. Lagano, iscrpljujuće i mučno. 😀 Sve u čemu sam dobar.
Krenuli smo točno u 18 po ceti koja je vodila prema planinarskoj stazi. Nakon par sto metara počele su serpatine i s trčanja sam se prebacio na brzo hodanje. Ove rane napore sam dobro podnosio i nije bilo problema. Serpatine su prešle u kamenjar nakon ogradice.
Zvučni signal prvog kilometra je došao dosta kasno. Tijelo mi je bilo u stanju stresa. Penjao sam se korjenjem obraslim padinama. Bilo je natjecatelja oko mene no nisam ih stigao pratiti. Na raskrižju sam otišao lijevo lakšim putem no nisam bio siguran da li sam time nešto profitirao. Ubrzo smo došli do prevoja naziva Veliki Konj. Nije bilo vremena za uživanje u pogledu. Pokušavao sam se spuštati niz padinu što brže sam mogao.
Još jedan uspon, noge su mi teške. Beeep. Drugi kilometar. Držim korak s natjecateljem ispred sebe. Kada on hoda, ja hodam. Kada on trči, ja trčim. Mislio sam da ima još puno, no bio sam u krivu. Nakon ravnijeg dijela, slijedio je zadnji uspon kroz šumu. Poslije njega smo trčeći došli na cestu te nakon 200-tinjak metara došli smo na cilj. Vrijeme 34:59. Misija uspjela.
uphill charge
Dan je bio sparan i vruč, no oko četiri popodne vrijeme se pomučkalo. Uspon biciklom na Ivančicu je bio predviđen za 18h. Krenuo sam tek oko pola šest te sam se žurio da što prije dođem na start. Kasnio sam šest minuta no s obzirom da sam javio da ću kasniti dečki i cure su me pričekali.
Sastavio sam bicikl te sam bio spreman za pokret. Startao sam iz začelja te se probijao prema naprijed. Bočica koju sam stavio u držać za bidon mi se opasno klimala kada smo prešli na šljunak pa sam je odlučio staviti u ruksak. S obzirom da je ovo put od 9km većinu puta sam bio u 1-1 brzini rijetko kada prebacujući na manje zupčanike.
Vrijeme je bilo dobro, malko hladnjikavo te je puhao vjetrić. Na pola puta sam skužio da sam u brzini priprema za start zaboravio prčvrstiti prednji kotač te sam se morao zaustaviti da ga osiguram. Sjećam se da sam kleo sve i svakoga jer sam tako dojurio na start te sam si obečao da više nikada neću izvoditi ovakve egzibicije. Vožnja se svodila na puno pedaliranja te par spusteva na kojima smo trebali paziti na traktoriste koji su vukli drva iz šume.Imao sam puno vremena i puno preklinjanja.
Na kraju se sve svelo na upornost i izdržljivost. Zadnji km je bio pred nama i zadnja uzbrdica prije finiša. Ubrzo je i došao cilj (55:06). Vrlo loše vrijeme s obzirom da je to vrijeme koje obično imam kada trčim po toj istoj cesti. Slijedio je onaj sladak dio spust niz istu cestu po kojoj smo se penjali. Za čudo ruke su mi se činile izdržljivije nego zadnji puta kada sam se spuštao.
morning stroll up the mountain
Oko 8 već bio u autu i na putu prema Ivancu. Promet je bio lagan te nisam previše žurio. U Prigorcu sam susreo Nikolu kolegu planinara koji se također namjerio na Ivančicu. Imao sam dosta vremena za pripremu. Malo zagrijavanje obavljanje zadnje nužde i chillanje pred utrku.
Put sam znao otprilike jer smo se u petak njime vračali. Znao sam i kakav nas teren očekuje. Odmah na početku osigurao sam si dobru poziciju te sam brojao natjecatelje ispred sebe. Dosta vremena sam mogao vidjeti i Žarka koji je dio utrke bio na drugoj poziciji. No kako je ovo bila brdska utrka mogao je biti i isprede mene. Usponi su bili ubitačni. Kao što je bilo i sunce koje se kroz drveče probijalo te usijavalo zrak koji smo disali.
Na par dijelova bilo je čak oke za trčat jer se staza izravnala. No u večini slučajeva bio je to brijeg za brijegom. Oko 3-4 km prestigao sam natjecatelja isped sebe te sam bio na petoj poziciji. Znao sam da sada samo moram držati ritam. Znoj mi je curio s čela. Sliljedila je još jedna krivina. I još jedna iza nje. Nije ih bilo kraja.
No naposljetku smo došli do dijela koji je označavao kraj a to je bila kopanja po kojoj je bilo teško trčati jer je bila ispunjena večim kamenjem te se tražila što čišća linija. Ovdsje sam skoro dostigao i idučeg natjecatelja no dogodilo mi se zapravo obrnuto. Pri kraju kopanje pretigao me natjecatelj kojeg sam ranije prestigao te ponovo završio na šestoj poziciji.
Do kraja sam vršio pritisak na njega no nisam smogao snage da išta učinim. Na vrh sam došao u vremenu 43:25.
Kada se sve zboji i oduzme u ukupnom porektu sam završio kao 9. od 21. muškog natjecatelja. Dosta dobra pozicija s obzirom na prvo sudjelovanje iako me od 8. mjesta dijelilo par sekundi. Zabvavno iskustvo koje bih slijedeće godine htio ponoviti te popraviti svoje sveukupno vrijeme u ovom “triatlonu”.
