this will be a sneaking mission
Bilo je to čudno vrijeme između dvije utrke. Pokušaj se oporaviti, a trebao bi i nešto raditi (trenirati). Kako i zašto? Slušaj svoje tijelo. Slušaj logiku i zdravi razum. Zdravog razuma nije bilo i ostao sam sam sa sobom da riješim sve postojeće nedoumice.
Mada sam se zakleo da ću startninu za Vipavu prodati, nekako sam oklijevao. Gruntao sam da još postoji nada, a vrijeme je inertno prolazilo. Čekao sam svoje čudo. Nije bilo pritiska koji sam osjećao pred Istru. A pritiska nije bilo jer su rijetki znali moje namjere.
Vrijeme je također bilo jako promjenjivo. Što je utjecalo na treninge kao i na mentalno stanje. Na sreću sve je sjelo na svoje par dana prije nego sam krenuo na put.
Posjet najboljem fizioterapeutu u gradu Izidoru Cukoviću je puno pomogao. Efekti tog posjeta nisu bili odmah vidljivi, no pomogli su mi da se noga vrati u optimalno stanje. Znao sam to odmah kada se desilo. Znao sam da sam spreman za sljedeću bitku.
Stvari za utrku sam spremio nevjerojatno lagano. Svaki dan po nešto. U ponedjeljak sam već izvadio ruksak i stavio u njega sve stvari koje sam nosio i na Istru. Svaki sljedeći dan hrpu stvari na tabureu se samo povećala.
U petak navečer bio sam u Ajdovšćini. Pokupio sam paket i usput susreo uvijek drage međimurce koji su također trčali moju utrku. Noć je bila nemirna, ali mi se činilo da sam se naspavao više nego prije prošle utrke.
Probudio sam se to jutro u 4:30 i imao sam nešto vremena do polaska da još malo razmislim o životu i onom što me čeka taj dan. Osjećao sam se dobro, ali sam znao da ovo neće biti laka utrka. Do Ajdovščine je bilo 15 minuta preko brežuljaka i zavojitih cesta. Svitalo je. Putem se nalukavam jel sam tu već možda trčao prethodnih godina.
showing up to another race you haven’t trained for
Jutro je bilo prohladno, a nebo poluoblačno. Tako bi i trebalo ostati. Nosio sam na sebi više nego što sam trebao. Prije starta obavio sam sve što sam morao te ponovo susreo međimurce: Martinu, Krunoslava, Ivu, Igora i Mišela koji su također bili nabrijani na utrku.
Krenuli smo točno u 7 ujutro ulicama Ajdovščine u smjeru obrnuto od onoga kojim smo krenuli prošle godine no ipak smo došli na onu istu stazu koja je vodila iz grada. Istu onu gdje sam prethodne godine radio svoje zadnje stomiljaške kilometre. Ti prvi kilometri su dosta brzo prošli i već smo bili na prvom usponu.
Sunce je naziralo kroz oblake i puno se sunčamo. Sve moguće jakne i rukavice skidam i velim si da ću skinuti i dugu podmajcu u Ložama. Na spustu kroz vinograde kratko zastajem da osmotrim dolinu koja je se budila iz maglicom ušukanog sna.
Pitomim trkom kroz vinograde i šumice brzo se približavamo Ložama. Pratim svoj plan prehrane i na laganom usponu jedem ono čega sam se prvo dočepao – gumeni bombon s 4Endurance štanda. Fotograf nas čeka taman na spustu pred dvorac, ali ne idemo kroz dvorac već ga zaobilazimo i okrijepna točka je nekom popločenom dvorištu.
Točim si OSHEA izotonik, jedem bananu, nešto kruha, paradajz i pičim dalje. Došao sam 10-ak minuta kasnije nego prošle godine i to sam uzeo kao dobar znak. Podmajca je ostala na meni mada sam osjetio da je već malo mokra od znoja. Kako prolazimo djeca pružaju svoje ručice i davaju nam petake usput.
Slijedio je makadam koji nas je vodio do sljedećeg uspona. Na tom usponu, na usponu za sv. Socerb zaljubio sam se u jednu čehinju s lijepom pozadinom (a osmjeh joj je bio još bolji). Nažalost naša ljubav je kratko trajala kada me ostavila na singlici i tehničkom spustu prema Podnanosu. Šmrc.
Tamo me i nešto rame počelo zezati. Tupa bol, poznata bol. Znao sam već što je to. Kako je spust postajao trčljiviji bilo mi je lakše. Brzo dolazimo u Podnanos i do okrijepne točke. Bio sam brži za dvije minute od prethodne godine, ali sam znao da će se to uskoro promijeniti. Tu opet sve po starom. Banane, paradajzi, krastavci, kruh, izotonik. Slijedio je gadan uspon. A i sam znaš da neće biti lagan.
Cijelim putem sam u hike modu. Dosta ljudi me prestiže. Dečki, cure, dedeki od 70 godina. Nisam baš imao dobar osjećaj kao prošle godine i dao sam si cilj od dva sata za uspon što mi se činilo ostvarivo. Kilometri su sporo prolazili, a ja sam čekao da prođemo eko-kuću.
I kuću smo prošli nakon par kilometara. Tamo nas je čekala ekipa GSS-a. Krenuli smo prema pustopoljini koja je vodila prema samom vrhu. Došli smo na plato. Osjetio sam da je hladnije. Nije bilo drveća. Samo trava, kamen, ostaci snijega i spora gusjenica trkača koja se kreće prema vrhu.
Postalo je jako hladno i u jednom trenutku me ošinuo jaki sjeverni vjetar. Opsovao sam i nastavio dalje. U glavi sam se pitao: “Mario, zašto si ne staviš rukavice? Gdje su ti rukavice, Mario?” odgovaram sam sebi: “U jakni su mi.” A gdje ti je jakna? “U ruksaku. Ma ima još malo do vrha neće mi trebati.” Došli smo na kraj svijeta. Sve je bilo hladno i pusto. Kada sam vidio šumu znao sam da smo blizu. Vidjela se i cesta po kojoj su se spuštali trkači.
Vrh je bio u oblaku i čulo se samo navijanje supportera. Metalna struktura koja je označavala kraj uspona iznjedrila je iz magle. Kao čudovište na bregu. Došao sam na okrijepnu stanicu Nanos 10 minuta kasnije nego prošle godine i pothlađen. Odmah sam zatražio čaj i popio dvije čaše. Počeo sam jesti sve kao i prije. Ruke su mi se smrzle i navlačenje rukavica je bilo bolno. Vidio sam Mišela. Oboružao se drvenim štapovima koji su mu pomogli da lakše savlada uspone.
return to base
Slijedio je spust prema Vipavi. Dočekao nas je snijeg i blato na prvom dijelu. Opet smo se okružili uskom singlicom koja je vodila kroz šumu. Skinuo sam jaknu kako je temperatura porasla. Ali je kiša počela padati pa sam je morao ponovo navlačiti na sebe. “Vrijeme, daj se odluči” – pomislio sam. Tako je bilo do Abrama gdje se održavao neki partizanski skup. Pljusak je kratko trajao i bilo je vrijeme za skidanje jakne. Opet.
Jedem kad stignem. Držim se svog plana prehrane. Zajebava me dizajn novog ruksaka. Prethodni (manji) je imao lakši pristup do potrebnih stvari. Slijedio je lijep spust po makadamu prema Vipavi. Nije planinarska staza kao prošle godine. Samo što tog makadama ima i ima. Kako se spuštamo tako se i temperatura sve više diže. A tu i tamo imamo kratke sunčane intervale. Proljeće se vratilo i osjetio se miris procvjetalog medvjeđeg luka. Mentalno sam znao da kad dođem do Vipave da je to to.
Ulazimo u Vipavu i vrtimo se oko okrijepne postaje. Jedem što stignem i ne žurim. Krećem polako na onu ravnicu koju sam isto hodao-trčao prošle godine samo što je onda bilo manje ljudi i bila je noć. Stalno se mimoilazim s dva mlada dečka. No na prvom jačem usponu su otpali (sljedeći put sam ih vidio na cilju). Dostigao sam drugu grupicu trkača. A negdje po putu su me dostigli i Martina i Krunoslav.
Naravno ja sam svako malo nekaj morao jesti, jer bez toga ne ide – čokoladica, datulje, gumeni bomboni. Sve je prolazilo. Fulao sam na kratko skretanje na jednom spustu. Trčljivi makadam me povukao. Izmjenjuju se livadice i lagani usponi. Još malo makadama i prolazimo kraj izvora rijeke Hubelj. Tu sam zadnji put vidio Martinu prije cilja.
Taman kad si misliš da je kraj onda te pošalju u neki kamenjar. Naravno nisam tamo trčao. Nisam bio oduševljen kamenjarom. Konačno smo izašli smo iz šume na livadu s koje se vidio školski centar gdje smo preuzimali brojeve što je značilo da niti cilj nije daleko. Lagano prema centru i malo kruženja ponovo oko trga i the end. Puno više ljudi nego prethodnih godina. Štok i vjeverica. Nova titula je dobivena – Gladiator (s rezultatom 8:47:11). Može to i malo bolje.
Odmah sam uzeo pivu, za koju nisam znao da je bezalkoholna. Svaka piva je dobra piva. Čestitao sam međimurcima koji su došli prije mene i počastio se na okrijepi. Paradajzi i krastavci za mene. Nazvao sam svoje najdraže koji su se brinuli i priopčio im dobre vijesti. Sve je prošlo dobro. Nije bilo nikakvih bolova i pobijedio sam!
Succes is not final,
failure is not fatal,
it is the courage to continue that counts
Winston Churchil
