Na ovoj utrci sam bio prije dvije godine. Tada sam pretjerao i nisam se dugo mogao vratiti u formu. Ove godine sam mislio da će biti drugačije, da sam spremniji. Bio sam jako, jako nervozan u tjednu prije utrke. Nisam bio siguran zašto. Po dobrom starom običaju na dan utrke probudio se u šest, doručak i kava, obavljanje završnih priprema za utrku.
Krenuo sam oko pola 8 prema Ivancu, kako bih što lakše našao mjesto za parking. S obzirom da je ovo utrka za Prvenstvo Hrvatske očekivao sam je. Također kako je parkiralište iza crkve, bilo je i nekih nadobudnih krščana koji su došli na misu. Prijave su prošle bez problema. Nije bilo niti reda. Možda sam zbilja prerano došao. Otišao sam se presvući te kako mi je bilo dosadno malo trčkarati. Jedan od trkača mi je doviknuo da ću kasnije natrčati. Nije bio u krivu.
don’t get cocky
Krenuli smo malo nakon devet. Prvih nekolko kilometara bio je blagi uspon po asfaltu kroz selo Prigorec. Trčao sam lagano. Plan ove utrke je bio da se u prvom dijelu šparam za drugi. No kako odmah na početku imamo uspon na Ivanščicu nisam bio siguran kako to do kraja realizirati. Krenuo sam za drugima i išao prema osjećaju. No osjećaj te nekada može zavarati.
Došli smo do prve okrijepe u podnožju planine prije nego počinje makadam. Tamo sam uzeo malo vode jer je pred nama uspon, a slijedeća okrijepa je tek na pola puta do vrha. Mogu reći da na ovom dijelu nije bilo problema. Nije bilo niti prevruče. Bilo je nekako oblačnjikavo te je puhao lagani vjetrić.
Na drugoj okrijepi sam pojeo komad banane i popio nešto vode. Dvije cure s kojima sam izmjenjivao pozicije do tada su me prešle te je ona s kojom se naganjam na Kontinental ligu povukla jače bez obzira na ono što tek dolazi. A znao sam što dolazi još malo uspona i onda spust koji će te samo opustiti dok ne dođe još brutalniji uspon.
Pred kraj uspona sam malo i prohodao jer se nisam htio odmah uništiti. Vidio sam nekog trkača koji je nosio fivefinger tenisice. Prije sam samo čitao o njima, a sada sam ih prvi put vidio u akciji. Bile su mi fascinantne. Nedjeljni šumski mir uništen je paranjem zvukova motornih vozila koja su se kretala usporedno jednom od staza koja su pratila cestu po kojoj smo trčali.
Vrh je bio obavijen oblakom te je sve tako tmurno. Pijem izotonik na trećoj okrijepi te počinje spust. Vrijeme prolaza mi je 1:22:15 što je za 25 sekundi bolje vrijeme nego na brdskoj utrci Ivančica prošle godine.
into the chasm
Spust s vrha vodi putem prema planinarskoj stazi Pionir no ne skrečemo na tu stazu nego produžujemo dalje spust po Prekrižju. Pogled prema dolini je bio zakriven oblakom. Ovo mi je najgori dio staze jer trčimo po usjekotini u zemlji te treba mijenjati stranu svako malo. Kamenje vreba na svakom koraku. U ovom dijelu sam malo usporio te me dosta ljudi prestiglo na tom dijelu. Ulazimo na mirniju stazu koja prati planinarski put prema Ham Pokojcu.
Tu počinje prava makljaža. Zemlja je još uvijek bila natopljena kišom te je staza bila blatnjava. Kako smo se spuštali tako je bilo sve više i više blata. Taman nakon jedne od okrijepa naletio sam na žensku koja je vrištala nasred staze, a kraj nje je stajao još jedan trkač. Malo samo usporio no, činilo mi se da su samo grčevi u pitanju.
Počeo sam izmjenjivati komentare na stazu s jednom curom koja me dostigla. Najgore od svega je bilo da je ona trčala u tenisicama za cestu. Na jednom dosta skliskom dijelu sam se doslovno klizao na jednon nozi što mi je povisilo otkucaje srca na trenutak.
Sjetio sam se ovog dijela šume jer smo po njemu planinarili kada smo nedavno išli planinariti na Milengrad. No sad je staza bila u puno gorem stanju. Usponi su bili još gori te nije bilo uporišta. Sve je to bilo dosta zamarajuće.
Konačno smo se izvukli iz šume te se domogli makadamske ceste. Tu sam još bio oke no bilo je još nekoliko kilometara do okrijepe kod Lujčekove hiže. Tu su prozvali moje ime kako sam prilazio stolu s osvježenjima. Napravio sam pogrešku te nisam uzeo banane nego samo vodu i izotonik. Išao sam dalje makadamom prema Belskom dolu.
Činilo mi se da sam taj dio prešao dosta brže nego prije dvije godine. Kada sam došao do glavne ceste bio je 25. kilometar. Znao sam da po asfaltu ima par kilometara, no nekako mi je ovaj dio najteže pao. Svi ti zavoji, a znam gdje moram doći. Malo hodam, malo trčim. Moram oporaviti mišiće nakon spusta s Ivančice. Ulazimo u selo Bela gdje je skretanje u desno koje vodi prema slijedećoj destinaciji – Čevo.
race you to the peak
Poslije okrijepe, na kojoj uzimam naranču i vodu skoro sam zalutao jer nisam vidio oznaku koja je vodila preko pokošene livade. Osjećam da mi ponestaje snage, a još nismo niti počeli uspon na vrh. Postajem bezvoljan te samo idem. Opet počinjem s hodanjem te jako malo trčim. Sve je blatnjavo i ljigavo.
Konačno počinje uspon na kojem samo hodam jer znam što još slijedi. Na strmom dijelu prije Tafrine staze preklinjem sve živo i osjećam slabost. Uzimam malo gela kojega sam spremio za ovakve situacije, no nije mi se svidio. Nastavljam dalje nekako puževim korakom. Pri kraju staze susrećem kolegu trkača koji se spuštao.
Dolazim na vrh gdje vidim prijateljicu iz djetinjstva koju nisam vidio godinama. Jedem naranče i ostavlja neiskorišteni gel na okrijepnoj stanici. Uzimam vode i idem dalje. Slijedi dosta strmi spust po kojem se oprezno spuštam. Nakon spusta slijedi mali trčljivi dio, no staza je uska pa treba paziti na korijenje i kamenje koje viri iz zemlje.
Valoviti teren počinje stvarati probleme te iscrpljuje do kraja. Ubrzo je slijedio još jedan teži uspon, te kako sam ovdje puno gubio na tempu puštao sam brže trkače da me prođu. Nije više bilo niti bitno. Samo da završim, a poslije ćemo od rezultatima. Na jednom spustu susrećem Sonju koja je planinarila ovom stazom s dečkom.
chamomile
Dolazim do pola puta između Čeva i Grebengrada gdje je bila zadnja okrijepa. Cura na okrijepama veli da je ostatak kamilica. Meni nije baš bila. Istina slijede širi putevi i par livada, no ima i još par uspona. Pijem kolu i vodu i vozim dalje.
Odmah u brijeg. Pitao sam se da li je “kamilica” ime toga brijega. Bilo je još malo te sam na ravnijim dijelovima trčao koliko je išlo. Prva livada, pa još jedna šuma, te opet na kraju duga livada. Nakon nje ulazim na širok šumski put i nakon malo trčkaranja spuštamo se prema cilju.
Trebalo se još samo uspeti prema planinarskom domu nakon kojeg je bio cilj na livadi. Odmah nakon ulaska u cilj malo sam si odmorio na kamenju prije nego sam počeo tražiti svoju torbu s stvarima. Žarko i Mišela su bili tu negdje, oni su čak osvojili medalje u kategorijama na manjoj utrci od 7,8 km.
Pridružio sam im se te smo pogledali proglašenje najboljih na dugoj stazi, kao i proglašenje najboljih na PH. Iako sam poboljšao vrijeme za 14 minuta od prije dvije godine, nisam potpuno zadovoljan rezultatom. Ostaje mi vidjeti što će donijeti slijedeća godina.
