what i did on my summer vacation pt.1

new domain of existence

Godišnji odmor sam dočekao s veseljem te mi je ove godine zbilja bio potreban. Kako obično ljudi svoje godišnje odmore provode izležavajući se i ne radeći ništa tako sam i ja nešto slično pokušao izvesti, no nije mi polazilo za rukom. Preselio sam se na novu adresu te sam morao malo osvježiti prostor u kojem ću nadalje boraviti. Osvježavanje je bilo isjeckano te je trajalo skoro dva tjedna što me na trenutke živciralo, no na kraju je koliko-toliko bilo brzo gotovo. Još je ostalo nekoliko kirurških zahvata koje treba obaviti kako bi se reklo da sam zbilja gotov. Da, znam. Ja sam perfekcionist.

U međuvremenu sam otišao doma u kuću gdje sam odrastao. Odlučio sam biciklirati do tamo ma koliko se daleko to nekima činilo. Ruta mi je već otprije bila poznata, a fizička sprema nije predstavljala problem. Jedini izazov je bio probuditi se što ranije ujutro na dan kada sam kretao. Bio je ponedjeljak, no budući da je turistička sezona prometa, nije ga bilo koliko ga obično ima u jesenskim danima. Cijela ruta je dugačka oko 85 km, no ja sam je prošao za manje od 4 sata.

Kod kuće sam se pokušavao odmarati (čitajući ruski klasik), obavljao obveze te obnavljao veze s prijateljima i obitelji. Bio sam tamo samo par dana, ali to mi je bilo dovoljno. Moje srce više ne tuče tamo već me vuče na sjever, to jest u Varaždin. Vožnjice do grada nisam dokumentirao, ali sam otprilike napravio 16 km dok sam bio doma. U četrvrtak sam se vraćao u Varaždin te sam se ponovno morao probuditi dosta rano kako bih izbjegao jako sunce. Kada sam dolazio, to nije bio problem jer je bilo oblačnije te je puhao lagani povjetarac.

going the distance

Kada sam se vratio u Varaždin opet sam se bacio na čišćenje i pospremanje svojeg novog stana, no najgore je bilo iza mene. Pokupio sam svu paučinu te prebrisao sve podove – prvi put. Još jedan razlog zašto sam se tako brzo vratio je bio i dogovoreni izlet na Velebit. Nisam znao što očekivati, no očekivao sam skoro pa najgore. Sve bi to bilo super da sam se na vrijeme spakirao i da nisam imao malog noćnog posjetitelja po imenu Borna. Cijeli izlet je opisan u mojem prijašnjem postu. Mogu samo reći da je Velebit bio veliko iznenađenje. GPS trag nažalost nisam napravio pa nemam što pokazati.

U nedjelju su nas posjetili prijatelji iz Zagreba te smo imali takoreći “housewarming party” te smo malo zaroštiljali. Dok su frendovi pekli povrće na električnom roštilju, mi smo muku mučili s vatrom i briketima kako bi ispekli piletinu i tikvice. No, na kraju uspjeli smo i to i pripremili pravu malu gozbu.

U utorak smo išli u istraživački pohod na lepoglavsku stranu Ivanščice gdje smo tražili vile. Prava misija našeg pohoda bila je osigurati put za jedan laganiji izlet volontera koji će tijekom Špancirfesta imati različite zanimljive radionice. Naš nas je put vodio od željezničke postaje u Lepoglavi u brda iznad nje.

Krenuli smo lagano te smo prvo išli do Rimskog mosta i Šumskog kutića. Ondje smo kontemplirali kojim putem bi bilo najbolje proći kako bi napravili neku manju kružnu stazu. U planiranju nam pomaže moja karta koju nalazimo kod Šumskog kutića, a nacrtala ju je moja prezimenjakinja koja je također i moja vršnjakinja. Vratili smo se do KT1 te smo krenuli na drugu stranu. Usput se nalaze vinogradi koji još nisu rodili, ali se veselimo tome da prođemo ovim dijelom kada rode. No, zadovoljavamo se malim darovima prirode koji dolaze u obliku kupina koje “mandžaramo” usput.

Usput nailazimo na zapušteni tunel koji je vjerojatno povezan s obližnjim zapuštenim kamenolomom. Prolazimo kraj njega te nastavljamo serpentinama do gore. Nalazimo srušenu tablu za KT5 gdje počinju i naši problemi. Nakon oštrog uspona po zemljanom putu nastavljamo dalje s desne strane primjećujući lijepo pokošenu livadu. Ulazimo u šumu te dalje tražimo markacije koje će nas odvesti do pravog puta. Nakon što smo dosta zaglibili u duboku šumu provjerili smo GPS te smo shvatili da smo se dosta odmakli od puta te da smo bliže Ivancu nego Lepoglavi. Nervoza zbog nedostatka vode i hrane je rasla. No, naš duh još nije bio slomljen. Odlučili smo se vratiti te smo skrenuli na onu lijepo pokošenu livadu kako bi provjerili znak koji se tamo nalazio. Znak nam nije puno pomogao, no čovjek koji je tamo u blizini sjekao drva nam je objasnio put kojim moramo krenuti kako bi došli do cilja.

Moji drugovi su krenuli do nekog izvora kako bi se opskrbili svježom vodom te sam ih ja odlučio pričekati u hladu drveća uz livadu. No, vrag mi nije dao mira te sam se popeo cestom do vrha i krenuo preporučenim putem. Put je bio vrlo lagan s manjim usponom na kraju. Naravno, oznaka je bilo vrlo malo te je jedina bila prije završnog uspona. Poslao sam družini poruku kada sam došao do vrha, no oni su očito našli vodu prije nego što sam ja pronašao vrh pa su me čekali na mjestu gdje su me ostavili.

Bio sam proglašen odmetnutim (rouge) planinarom. Da, to je točan opis moje osobnosti. Kada sam pogledao vrh vratio sam se dolje do početka uspona te meznuo sendvič koji sam ponio. Uskoro se pojavila moja družina te smo zajedno otišli pronaći zadnju točku našeg puta – Generalski stol. Nakon malo tumaranja kroz šumarke, našli smo lokaciju i, iako nije bila označena, prepoznali smo je po stolu koji se tamo nalazio te po velebnom pogledu koji se pružao na Lepoglavu. Ovo mjesto zbilja zaslužuje to ime.

Malo smo pojeli i popilii te krenuli natrag. Naša ruta je bila iscrtana, a naš plan spreman. Jedini nedostatak je bio što ruta nije bila kružna. Moj Endomondo je malo divlje kalkulirao te sam “kao” propješačio oko 60 km dok smo zbilja prošli samo 22 km. Ipak, bila je to prava pustolovina koju smo na kraju zalili pivom.

Ostatak pustolovina pročitajte u slijedećem postu.