running_event

till i collapse

Ah, Rakov potok we meet again. Nakon što je prvi 100% trail tamo održan sada već daleke 2019. godine, ove godine se završno kolo Kontinental lige održavalo baš tamo. S obzirom na prvo izdanje traila uvijeti su sada bili puno, puno drugačiji. Ali krenimo ispočetka.

Ovo je trebalo biti revijalno kolo za našu ekipu “The running sloths”, ekipu koju smo sklepali 2019. godine da se natječemo u Kontinental ligi. No ozljede i svašta nešta nas je dotuklo i na kraju se okupilo samo nas četvero da nastupamo na zadnjem kolu ovogodišnje lige. Kretali smo iz Varaždina oko pola 8 što nam je dalo mnogo vremena da dođemo do Rakova potoka i pripremimo se za utrke koje su startale poslije 10h. Cijelim putem nas je prala kiša, no bili smo optimistični i kako smo se približavali našem cilju tako se i vrijeme popravilo. Stigli smo malo prije 9 sati što nam je dalo puno vremena da si popijemo kavicu, pokupimo startne pakete i pripremimo se za start.

krnji Slothovi

Start kratke staze je bio u 10:15 kada su startali Ivančica, Žarko i Zvonimir, dok sam ja startao 15 minuta kasnije. Imao sam još malo vremena da se zagrijem i istegnem sve što se dalo istegnuti. Susreo sam Antuna te smo izmijenili par riječi prije starta. Nije nas bilo tako puno kao onih s kratke staze, ali 40-ak hrabrih je bilo.

bad weather always looks worse through the window – go outside

Krenuli smo par minuta prije najavljenog starta. Malo asfalta i odmah na makadam s puno lokvi. Hitro smo se približili šumarku te su počeli prvi usponi. Ništa strašno. Prva značajna prepreka je bio prelazak preko potoka. Iako je prvi ispred mene pretrčao preko pličaka tražio sam drugi, suši put. Grupica iza mene je već prešla na drugu stranu te sam se bacio u hladnu mutnu vodu. Šok na početku, ali izdrživo. Bježi dalje.

Staza je vijugava te jako dobro označena te su oznake su na kritičnim djelovima načičkane gusto. Čak se na jednom dijelu spuštamo po šumi u slalomu. Iako sam izgubio tempo i poziciju koju sam imao na početku grabio sam dalje i borio s valovitom stazom. Poznao sam neke od trkača koji su bili ispred mene te sam magao ocijeniti da grabim brzo. No treba biti realan te ti brži odlaze naprijed.  Nakon par kilometara nije više bilo nikoga oko mene te sam se uljuljuškao u svoj ritam. No postavio sam si cilj da dostignem trkača koji je bio ispred mene.

Prva okrijepna postaja je bila na 9-om kilometru. Tu sam se zaustavio da popijem nekoliko deci izotonika. Slijedio je spust. Na tom dijelu sam se sjetio nekog posta s Fejsa gdje je netko kategorizirao ovaj trail kao trail bez djelova pogubnih za život. Pa ne bih se baš složio s tim. Lijevo je bila neka provalija, nisam niti gledao a naprijed strmi uspon na koji se moraš zaletiti da bi dohvatio drugu stranu. Sječam se toga dijela i od prije dvije godine kada sam trčao kratku stazu.

Kada smo prošli 13. kilometar, još uvijek sam imao snage te sam mogao stiskati dalje. Sve više sam bio blizu trkaču ispred sebe. Na 16. kilometru smo opet prelazili preko potoka i naravno opet namakanje tenisica i čarapa. Sva sreća da sam nosio kratke hlaće pa mi se koža odmah posušila. Ima nešto dok namočiš noge u tenisicama i čarapama u hladnu muljavu vodu, na trenutak ti je neugodno, ali to je samo privremeno. Kreneš dalje i drugi trenutak si već na suhome. Trčanje je najbolja metafora za život.

living on a prayer

Blato, kaljuže i sivilo obilježilo je većinu ove staze. Nestabilan teren na kojem kliziš po blatu i tu i tamo brekadance neki nabacih te svakim korakom gubiš snagu. U par trenutaka činilo se kao da kiša počinje malo sipiti no to nije smetalo. Imao sam svoj cilj i bio sam ustrajan da odradim ovu utrku najbolje što mogu bez obzira na uvijete.

na malenom bregu usred šumarka

Na 19 kilometru nas je čekala druga okrijepna postaja odmah nakon jednog grdog blatnjavog i klizavog uspona. Tu sam također popio dva deci izotonika i uzeo bite me čokoladicu. Nude mi čak i čaj.  Trkač kojeg sam prestigao na drugome brdu bio je pedeset metara iza mene. Mislio sam da sam ostvario veću prednost. Hodajući odlazim s okrijepne i žvačem čokoladicu. Polako krećem u lagano trčkaranje kada se prilika pružila. Kraj je bio blizu. Još “samo” pet kilometara i kusur.

so fresh ,so clean

Kada smo se digli iz jarka obradovao sam se jer je to bilo suho tlo na kojem se moglo lijepo trčkarati. Čak mi se i tempo malo ubrzao. Iako je bilo jako malo kilometara do kraja, ostao sam na oprezu jer se svašta može desiti. I desilo se je. Na 23. kilometru prolazimo preko još jedne poplavljene livade. Nekako mi se poznato činila. Ali na kraju mi se sve činilo poznato i kao da smo par puta prošli po istoj livadi, komadiću šume.  Naravno, opet kunem sve živo i neživo. Biraj krivi put i znaš da ćeš pogriješiti. Puca mi koncentracija i prelaskom na suše tlo počinjem hodati.

Nisam siguran da li je to bila akumulacija hladnoće, grbavog terena ili umora što me dovelo da počnem hodati. No znao sam da nešto nije u redu. Možda je bol koju sam potiskivao cijelu utrku počela pokazivati svoje zube. Bilo je još par kaljužastih bregova koje je trebalo svladati i njih sam odradio. Laganim korakom koliko je još išlo. Tu i tamo sam potrčao no ne zadugo. U jednom trenutnu mi je počelo zujati u ušima, a na ravnom dijelu pred sam cilj noge su mi zaklecale. Staza mi je zbilja dala dobru lekciju. Nekako sam se dokotrljao u cilj s vremenom 2:48:31 i zauzimam 11. mjesto ukupno.

Iako je ovo bio jedan težak i nepredvidljiv trail svidio mi se bez obzira što sam na kraju morao priznati svoje nedostatke i dotaknuti limit svojih trenutnih mogućnosti. No, možda je sve to bio splet okolnosti u kojoj nisam pazio na sve potrebne varijable.  Bio je to lijep trail i dobar izazov za završetak sezone. Veselim se sljedećoj sezoni u kojoj se vračamo brži i jači nego prije.

tko je samo dizajno ovu stazu 😀

Leave a Reply

Your email address will not be published.