running_event

the great big mountain adventure aka “i’m just not feeling it” run

old wounds

Bio je to uzbudljiv tjedan. U utorak i četvrtak smo obavili već standardne treninge crossfita, a u srijedu je održano i posljednje ovosezonsko kolo Kros lige Ludbreg. Bilo je napeto kao i uvijek te sam bio nabrijan. Vrijeme je bilo prohladno, ali dovoljno toplo da trčim u kratkim hlačicama i majci. Trčao sam brzo, no ne dovoljno za novi PB. Bio sam 12 sekundi sporiji nego prošli put. Ipak bila je dobra utrka.

S nestrpljenjem sam čekao rezultate slijedeći dan da vidim na kojem ću mjestu završiti u ukupnom poretku. Bio sam razočaran kada sam vidio da sam završio na petom mjestu. Otišao sam na CF trening. To će me oraspoložiti. I jest, barem malo.

Dan pred samu utrku pojavila se bol u desnoj nozi. Ona mala dosadna bol koja je tu i veli “ej evo mene”. Jer nije je bilo već dugo. Osim nje osjetio sam i utjecaj trenigna od četvrtka. Prepone su bile lagano upaljene. No ipak izdrživo. Ujutro sam se probudio u 5 sati jer treba krenuti oko 6:15 pa doći do Z3 do 7. Pa autobusom do Golubovca i onda start. Kada se vozimo do starta sumaglica pokriva dio planine na koju krećemo. Drugi autobus je kasnio pa je kasnio i start kojih 20 minuta.

Dok čekamo start družim se s ekipom i pokušavam se natjerati na istezanje i zagrijavanje. Nekako mi ne ide. Dolazi i konačno drugi bus te Marko daje zadnje upute prije starta. I krečemo!

this is the way

Odmah s glavne ceste ulazimo u šumu. Negdje sam pri začelju završio. Probijam se kroz gomilu sporijih trkača i u jednom trenutku padam preko nekog panja kojeg nisam uočio. Ništa strašno. Idemo dalje. Teren je trčljiv no uskoro dolazimo do uspona. Opet prestižem i postaje mi vruče. Skidam jaknu i spremam je u ruksak. Put je sada malo širi i može se zašpurati. Pratim Kiku u njezinom tempu. Nije mi baš do natjeravanja danas. Opet skrečemo lijevo na grdi uspon. Nakon njega slijedio je ulazak u grmlje. Pentrtancija na sve četiri na vrh Veliko Kalce.

Nakon velikog napora slijedio je lijepi spust. Našao sam se u dobroj ekipi, SRD ekipi. Kika, Vanja i Tomek i još par ljudi koje nisam znao. Išao sam stazom napamet te se pouzdao u svoje sjećanje. A ostali su se pouzdali u mene (?!?). “This is the way” kako bi rekao Mandolorian. Objašnjavao sam svaki dio staze do Vilinske špice, odi ravno na križanju tri staze da ne završiš u kaznionici u Lepoglavi, onda je slijedila plantaža i prolazak kroz grmlje i dolazak na “čistinu” gdje smo radili dosta gimnastike zbog porušenog drveća.

Jedna od natjecateljica je u tom segmentu izgubila psa te smo neko vrijeme čuli dozivanje. Tu smo malo derivirali od staze kojom smo išli za trening i na jednom dijelu se spuštamo po dosta dosta strmom terenu kako bismo se vratili na kako-tako pravilnu putanju. Još dva,tri uspona su nas djelila od Vilinske špice. Sam uspon na Vilinsku špicu je zeznut i naporan te ovdje malo zapinjem i dolazim gore prije svih.

Spuštamo se po onom divljem putu s Vilinske špice i pičimo dalje prema vrhu Ivančice. Teren je valovit, s laganim usponima i na mjestima jačim spustevima. Na jednom dijelu put je dosta blatnjav i sklizak te taj manji dio obilazimo kroz šumu. Cijelo vrijeme smo zapravo na nekoj stazi i blata je malo. Ubrzo dolazimo do makadamske ceste koja vodi do vrha Ivančice i imamo otprilike 3km do gore.

Brzo hodam i štedim energiju za kasnije. U jednom malom dijelu sječemo cestu i odlazimo na pl. stazu Mrzljak. U tom trenutku ruke su mi bile dosta pothlađene. Svakim savijanjem osjetio sam blagu bol. Uskoro dolazim do samog doma. Tamo nas čeka okrepa i veselea ekipa (Karlo, Laura i ostali) koja nije bila najavljena. Prolazno vrijeme 2:40.

you know what you need to do

Sad sam bio na potpuno poznatom terenu, skoro. Spust s Ivančice po Prekrižju i skretanje prema Ham Pokojcu. Onaj isti put kojim se trči utrka Ivanec – Novi Marof. Cijelo prekrižje je puno suhog lišća te je nemoguće vidjeti što se nalazi pod njim. Spuštam se laganije i pazim na koljena. Robi je malo ispred mene. Te se tu i tamo izmjenjujemo.

Neki likovi sjeku stazu i kroz grmlje se spuštaju u još malo grmlja. Kako žele.  Idem onim putem kojega znam. Nema više zime sada kada smo počeli trčkarati. Ima par zeznutih djelova i mini kanjona kada se spuštamo s Ivančice. Opet se nekako pakiram s ekipom koja ne zna put. Trčim koliko ide, a ne ide puno. Nije kriza, jer se nisam tjerao na početku, ali ipak. Fillam se suhim smokvama koje sam ponio sa sobom. Uspon na greben je uvijek težak, ali zato je spust užitak.

Kaljuža ovaj put nije bilo tako puno te usokoro dolazimo na makadam koji nas je vodio prema Lujčekovoj hiži. Pogledi su predivni i žalim što nemam više vremena i bolju opremu da sve ovo zabilježim. Dolazimo do glavne ceste gdje pojačavam tempo. Iako je bio samo spust. Znam da je skretanje u žbunje negdje preko branika, ali ne znam točno gdje. Na izvoru Belski dol susrećem kolegu iz kluba koji zna gdje je skretanje. Ajde baš u pravi čas. Prelazimo preko branika i tu počinje prava pustolovina.

Uspon je za popizdit. Tu su čak i planinarske oznake koje pokazuju put preko srušenih stabala i granja. U jednom trenutku sam spazio lijepu gljivu koja je rasla na jednom srušenom deblu. Tračak ljepote u ovoj nočnoj mori. Nisam imao snage i volje vaditi mobitel da poslikam. Žurilo mi se uz brijeg.

Dolazimo na stazu s još planinaraskih oznaka. Ne vidim kolegu koji je bio ispred mene i palim mobitel kako polako počinjem pratiti oznake. Ovo je pravi put. Malo nepoznat teren no lagano gazim naprijed. Uz mene je još jedan kolega pa ako se slučajno srušim gdje ima tko zvati hitnu 😀 Teren je jako valovit te to nagriza moje rezerve energije. Nakon par km, dolazimo do spajanja staze koja vodi prema Grebengradu.

Malo poznatog terena gdje susrećemo i neka poznata lica: Lelu i još neke cure iz Ludbrega. U trenucima napora, potaknut trenutnom društvenom situacijom razmišljam o rasi vegana koja bi se mogla pojaviti u budućnosti. To bi pridonjelo sukobu mišljenja već podjeljene veganske zajednice, ali sigurno bi bilo zanimljivo kako bi se oni razlikovali od omnivora po fizičkim i drugim atributima. Brzim koracima grabimo dalje i konačno dolazimo do podnožja Čeva.

Uspon na Čevo traje jako dugo i neočekivano mi je teško. No ipak dolazimo do vrha i kreće spust. Usput susrećemo natjecateljicu koja je izgubila psa pri početku, te Kiku na Tarfinoj stazi. Taj Z3 mi se čini fakat daleko i nije da baš znam kuda treba ići. Navigiram se poznatim putevima i onima manje poznatima. Evo i mostića preko kojeg lagano hodam.I onda u lagani kas. Ne idem prejako jer ne ide više, a i nemam inspiracije. Inspiracija mi ostala na usponu na Pustu Belu. Konačno dolazim do Z3.  Piše se vrijeme 5:36. Garmin veli minutu više. Kika je već tamo i Vanja. Malo čudno, ali nije niti bitno. Zezancija, dobro društvo, smijeh i piva u kojoj mogu utopiti svoju tugu. Do slijedeće godine.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *