kontinental_liga running_event

test your might

Otkada sam se vratio treningu nakon “godišnjeg odmora” na Durmitoru vratila mi se i volja za utrkivanjem i izazovima koje nosi kontinental trail liga. Lijepo sam se oporavio od JUT-a sad je na redu bilo 28 km ŽUT-a. Iako bolje rezultate radim na manjim trasama odlučio sam se na dužu stazu ovoga puta zbog jednog jedinog razloga – Compressport majice koja se dobije u startnom paketu.

img_20190823_201755

S obzirom da smo imali neka previranja u timu tko će trčati na preostala četiri kola lige odlučili smo pozvati Bojana da nam se pridruži kao zamjena. On je na Žumberku trčao najdulju stazu od 57 km. Kada sam počeo proučavati stazu skužio sam da je start i cilj na istom mjestu kao što je bilo na Samobor trailu par mjeseci ranije. Nisam išao u detalje te proučavao gps track dalje kako bih sačuvao element iznenađenja.

Dosta sam pazio što jedem tjedan dana prije utrke te sam se carboloadao dan-dva prije. Na start smo došli oko pola devet tako da smo imali malo vremena da razgledamo što je sve u ponudi prije startova utrka. Koliko sam vidio bilo je kolača i nekih alkoholnih pićenaca. Malo sam se zagrijavao, ali s obzirom da sam išao na 28km nisam baš previše. Vele da se količina istezanja i zagrijavanja ovisi od duljini staze koja se trči što je staza kraća potrebno je više istezanja i zagrijvanja. Puno sam radio na tome kada sam trčao cross ligu u četvrtak, no sada mi se činilo da mi toliko zagrijavanja ne treba.

tally-ho

69122367_10217904843387277_5549266109150003200_o
photo by: Andrea Jurković

Prvi koji je startao bio je Bojan na najduljoj utrci od 57 km u 9 sati. Nakon pola sata startali smo Mišela, Ivančica, Vanja i ja.  A pola sata iza nas Saša, Ines, Štefica i Žarko. Ultraši i natjecatelji s duge staze su na početku radili mali krug od otprilike tri kilometra te ponovo prolazili kroz startno – ciljnu ravninu. Bojan je nakon tog malog kruga bio na dosta visokoj trečoj poziciji.

img_20190824_085911

Kada smo mi startali odmah smo nakon parsto metara skrenuli lijevo te ušli na uži puteljak koji je vodio kroz šumu. Bilo je malo mjesta za pretjecanje te mi se činilo da ću imati puno posla. Puteljak se sve više i više sužavao te su počeli tehnički usponi te je trčanje preraslo u hodanje u koloni.

Nestrpljivo sam čekao kada smo prelazili ogromno kamenje te kada smo se sporije kretali kroz šumu prema prvom spustu. Puls mi je bio dosta nizak s obzirom da je smo prešli već skoro dva kilometra. Kada se put otvorio i staza proširila počeo je klizavi spust koji je vodio u startno – ciljnu ravninu. Tu sam se zašprintao i prošao kroz sponzorski banner.

69477699_10217904851827488_4765417204487290880_n
photo by: Andrea Jurković

Malo usporavam kako se nagib malkice povečao, no samo za kojih 50 metara nakon čega slijedi jaki spust. Sjećam se toga dijela i s Samobor traila jer smo se po njemu vračali u cilj. Išao sam brzo jer sam hvatao malu kovrčavu plavušu koja me s lakočom prešla na Crazy hill trailu ove godine. Dolazimo na asfalt po kojem su ispisane motivacijske poruke i smajlići. Suzdržavao sam se te nisam htio na početku odmah potegnuti prejako. Pratio sam konkurenciju.

Ubrzo ponovo počinjemo grabiti po šumskim putevima te se sklanjamo s poluoblačnog otvorenog puta. Ulazimo u šumu i mene počinje šarafiti po trbuhu. Znao sam da uskoro moram stati. Obavio sam samo malu nuždu te su nas u tom trenutku počeli dostizati trkači s kratke staze. Prvo Živković, pa uskoro Dinjar i Saša naposljetku, koji je od Dinjara bio udaljen par minuta.

go for it!

S širokog šumskog puta prešli smo na uski planinarski put koji je bio dinamično valovit. Počelo je natjeravanje i tu sam pustio kočnice. Uspon po koje smo išli na Samobor trailu sada je bio jako brzi spust. Produžio sam korak te sam morao jako dobro gledati kamo ću zagaziti. Jedan krivi korak i mogu završiti u grmlju. Ovdje su se dosta susretali natjecatelji s sve tri staze – kratke, duge i ultre. Ultraši su bili malo sporiji pa su propuštali nas s duge i kratke staze, a mi s duge staze smo propuštali ove s kratke staze s obzirom na širinu staze. Na jednom takvom dijelu dosta sam brzo išao (jer me ganjao natjecatelj s kratke staze) i činilo mi se da bih mogao sletili s staze. No pouzdao sam se u Hoke i bez problema sam proletio tim dijelom.

Prolazimo kraj planinarskog doma te nakon velikih kamenih stuba nastavljamo po makadamu koji nije bio toliko vruč kao prošli put kada smo se tuda utrklivali, ili je smjer imao najviše utjecaja na doživljaj staze. Prva okrijepna stanica je bila na 11 km iako su prethodno bile postavljene okrijepne i za ostale trase. Ondje sam uzeo bananu i nečkao se da li da uzmem još i lubenicu. Želudac bi mi se još mogao osvetiti pa nisam htio izazivati. Slijedio je uspon po šumskom putu.

Marširao sam po usponima i prestizao dosta ljudi. Netko je komentirao kako to da smo svi ozbiljni. Nasmijao sam se na tu izjavu i rekao da je svaka sekunda bitna. I bila je. Kad si u ekipi koja se bori za treće mjesto svaki trenutak je bitan. Spuštali smo kroz šumu kada sam naletio na grupu trkača koja je bila okupljena oko nekog starijeg gospodina. Ponudio sam svoju pomoć no činilo se da je samo umor u pitanju. Nastavio sam dalje nizbrdo. Ubrzo sam susreo člana GSS-a koji je vjerojatno tražio unesrećenog gospodina.

Prestizali su nas još neki trkači s kratke staze. Kada smo došli do asfalta gdje se očito odvajala kratka od ostalih dvije došlo je do nekakvog komešanja. Mislio sam da smo zalutali te nas guknuo jako “Kajjj!?!” Volonter je rekao da sam ja dobar i nastavio sam ravno naprijed prema klizavoj šumskoj stazi koja je vodila jako uzbrdo.

slowpoke hill

Svi su bili jako spori na ovom dijelu te sam i ja također usporio. Imao sam još snage te sam prestizao dosta ljudi. Prešao sam i neku raspričanu grupu za koju mi se činilo da su više planinari nego trkači (imali su štapove, iako je dosta ljudi na ovoj utrci nosilo štapove). Na trenutak sam se zbrecao da li nisam i ja krivo skrenuo jer nisam vidio nikoga poznatog od prateče ekipe s kojom sam se ganjao do brijega. Jedan kilometar sam gulio skoro 15 minuta.

Nagib se smanjio te smo nastavili šumskim putem. Na drvetu je bila postavljena motivacisjka poruka koju sam pročitao kao cheerleaders ahead. No kada smo prošli zavoj tamo su bile samo dvije cure koje su tuda planinarile. Malo sam bio razočaran. Trčim po putu i s desne stane vidim veliki znak Japetić. Bio sam na pravom putu. Nisam imao vremena da stanem i poslikam, ipak su sekunde bile u pitanju.

Dolazim na kontrolnu točku te skrečem lijevo u šumu. Ultre su išle ravno. Počeo je onaj gadni spust na koji su nas upozoravali organizatori na početku. Strmo klizavo tlo prepuno lišća i grančica. Pokušavam pratiti oznake te raditi zig zag poteze, no na nekm nekim mjestima samo režem i kližem prema dolje. Tu me prelazi par ljudi.

Spustili smo se u blatnjav jarak po kojem smo gacali par sto metara. Tu vidim jednu od cura iz suparničkog tima kojoj ovaj teren izraziro ne paše te ima problema s nalaženjem ravnoteže. I ja sam se dosta posklizao po tom blatu no nisam niti jednom opao. Nakon te nočne more dolazimo na makadam s blagim usponom.

Znao sam da je oko tri kilometra do okrijepne postaje te sam počeo taktički trčati. Deset sekundi trčanja, deset sekundi hodanja. Bilo je teško na nekim mjestima no nekako sam uspijevao. Nekada sam i produžavao intervale kada sam vidio da mogu. Napravili smo kilometra po makadamu te smo ponovo ušli u šumu.

Staza je uska i vodi uzbrdo. Moj teren. No napredak usporava klizavo tlo. Ubrzo izlazimo iz tog šumarka i dolazimo do druge okrijepne postaje. Tamo stoji brdo ljudi te pitam di je što. Upučen sam prema šatoru ispod kojeg ima dva stola s osvježenjima. Uzimam lubenicu, volonterka mi usipava malo vode u prazan flask te si točim još cole u čašu. Drugi stol s grickalicama i ostalim voćem nisam niti pipnuo. Ubrzo je nastala gužva kako su počeli dolaziti svi oni natjecatelji koje sam ostavio na usponima.

Slijedio je manji spust na kojem smo malo fulali stazu no ubrzo se vratili na put koji je vodio u šumu. Znao sam da će do otplilike 25 km biti spusteva te sam se na to pripremio. Spust kroz šumu je bio malo tehničan no trčljiv. Ponovo dolazimo do makadama po kojem se spuštamo do kamenolomoa. Otvara nam se pogled na liticu iza koje znam da je cilj. Samo se treba popeti tamo gore.

canyon of doom

Skrečemo lijevo pred velebnom stijenom koja se izdizala iz tla. Trčimo kroz šumicu koja je ispunjena zvukom žuborenja potoka koji je tekao uz stazu. Htio sam samo skočiti u jedan od tih potoka i osvježitit se. Usponi su počeli jako te sam ponovo hodao. Drugi uspon je bio najavljen šaljivom motivacijskom porukom te je bio najgore što ti se može desiti pred sam kraj.

Trebalo je zapeti te sam se morao osvježiti praškastim šećerom koji sam ponesao i vodom. Kada sam došao s sebi nagib se izravnao te sam nastavio dalje lagano trčkarajući. Susreo sam dvije žene koje us valjda planinarile te me upitale koliko km trčim. Rekao sam im da imam još otprilike dva do kraja. Ako mi sat ne prikazuje dobro možda još i manje. Jer mi je tjekom utrke Garmin pokazivao manje nego što su bile službene oznake.

Zadnji uspon pred cilj je bio isti onaj po kojem smo se na početku brzo spuštali. Zapeo sam koliko sam mogao jer sam znao da nema još puno. Išlo mi je bolje nego na zadnjem brijegu. Jedan od trkača me prestiže taman prije nego što smo stigli do prevoja. Počeo sam trčati za njim, no dosta je odmakao.

Ulazim u cilj u punom kasu. Rezultatom od 3:41:01 sam zadovoljan jer sam dobro reagirao na ovu duljinu od 28km. Slijedeće godine mogu ići po rekord. 😀 Zaustavljam se taman pred curama koje su djelile medalje. Nažalost obečane pive nije bilo te sam se zadovoljio lubenicom i vodom. Ubrzo dolazi i cura koju sam upoznao na Durmitoru i veli da je i ona imala bliske susrete s blatom.

 

69446013_1205355386317507_912187986370625536_n
photo by: Dinko Samardžić

Dosta ekipe je već završilo svoje utrke te smo čekali još samo neke. Saša mi je rekao da je Bojan prvi što me začudilo te sam se nadao da će tako ostati do kraja. Ivančica je bila prva žena na dugoj, dok su se dečki rasuli na kratkoj stazi. No bez obzira na to imali smo dobre ekipne bodove. Čekali smo još Mišelu, Vanju i Bojana.

žut_2019

Ubrzo se pojavila i Mišela, ali je Vanja morala odustati zbog zdravstvenih problema. Nestrpljivo smo čekali Bojana. Na zadnjoj kontrolnoj točci je još uvijek imao prednost ispred svih. Moja inicijalna procjena je bila da će završiti za šest sati. Srušio je tu procjenu kada je u cilj uletio šest minuta do roka od šest sati i odnio pobjedu na stazi od 57 kilometara ostavivši konkurenciju deset mnuta iza sebe.

Ekipno smo ponovo zauzeli prvo mjesto s osvojena 566, 84 boda s 15 bodova ispred drugoplasiranih WTF! Where’s the finish i 76 bodova ispred trećeplasiranog tima AK Zaprešić rezervna klupa. Ovom pobjedom smo se odvojili na sigurnu bodovnu distancu od četveroplasiranih u ukupnom poretku Zbrda zdola koji su u ovom kolu bili lošije plasirani.  Slijede nam još tri kola do kraja lige te se očekuje borba do samog kraja.

Leave a Reply

Your email address will not be published.