hiking

winter on Risnjak

Sve sam spremio dan ranije. Rezervna odjeća u jednu vrećicu, hrana u drugu, tenisice u treću. Da li mi nešto fali? Izgleda da sam pogodio formulu za uspješno pakiranje. Pokušao sam otići što ranije spavati jer sam se morao probuditi u četiri ujutro. Ipak, bio sam budan do cca 11 sati. Zvuk budilice je bio bolan. Vani je pljuštala kiša. Znao sam da me očekuju te sam se odmah prenuo iz kreveta. Dragana je poslala poruku kada je krenula. Oko pola pet smo bili na putu za Dugu Rijeku gdje smo kupili ostatak družine. Cesta prema Križevcima nije bila prometna, a bus koji nas je vozio ostatak puta, čekao je na velikom parkiralištu. Vožnja prema našoj destinaciji – Nacionalni Park Risnjak, je bila duga no u dobrom društvu vrijeme brzo prolazi pa niti ne spavam.

Oko 10 sati smo bili na parkiralištu Platak i odvojili se u skupinu od devet brzića. Naš plan je bio obići rutu od 20-ak kilometara s četiri vrha. Eh to je bio plan, a planovi se često mijenjaju. Krenuli smo odmah uzbrdo po bljuzgavom putu. Bljuzgu je uskoro zamijenio čvršći snijeg. Pratili smo ugaženu stazu po širokom putu. Uskoro skrećemo u neki šumarak nakon čega se polje otvorilo. Sam uspon po pustopoljini nije baš ugodan kada te šiba hladan vjetar.

čari zime na planini u panoramskom obliku

Nakon što smo prošli prevoj, netko je spomenuo da je dom na desnoj strani. Oblak ga je zakrivao i samo sam gazio naprijed da se što prije maknem s vjetra. Krajolik okovan snijegom i ledom nimalo ne liči na onaj koji smo prošli prošlo ljeto planinareći ovdje. Dom na Snježniku se konačno ukazao iza oblaka. Vjetar nas je šibao sve do dolaska do njega. Vjetar koji je mnogima kvario raspoloženje. Došli smo do zapuštenog doma Moša Albahari gdje smo se nakratko odmorili. Neki su otišli na sam vrh, no ja sam odlučio ostati nadstrešnice ruševina doma koji je propadao.

Vjetar nas je nemilosrdno pratio svakim korakom kako smo prelazili preko grebena. Tek je u udolinama i šumarcima jenjavao. U jednom trenutku prilikom prestizanja sam posrnuo u snijeg. Onako lijepo do pojasa. To je bilo samo prvo poniranje na današnjem izletu.

Sam uspon na Guslicu počinje jakim usponom do ceste koja vodi dalje do vojne baze. Sve je gore zatvoreno, a pogled  je lijep kada vrijeme to dopusti. Oblaci nošeni vjetrom ga mijenjaju iz sekunde u sekundu.

Malo prije 13h smo krenuli prema našoj sljedećoj destinaciji što nam je dalo 5 sati da se vratimo do Platka. Neki su već u tom trenutku htjeli odustati i spustiti se cestom prema početnoj poziciji, no ipak se nismo rasuli. Uskoro je došlo je do natezanja oko smjera u kojem bismo trebali ići. Po utabanoj stazi ili prateći smjer GPS-a. U jednom trenutku sam otišao na čelo skupine i otišao istražiti što se nalazi malo dalje niz utabani put. Pokazalo se da put skreće prema smjeru koji je pokazivao GPS. A uskoro smo pronašli i planinarske oznake zametene snijegom.

Put je bio dobar i prohodan. Kako se spuštamo započinjem pjevušiti pjesmu “Zvončići” na što su se ostali suputnici pridružili. Pjesma je odzvanjala šumom. Malo dizanje morala. Grupa planinara iz Rijeke koje smo dostigli na Planini je zaslužna za prohodan put koji smo imali do sada.

Kratko smo se zadržali na vrhu. Velika grupa planinara nalazila se na vrhu i oni su se odlučili vratiti dok smo mi krenuli dalje prema vrhu Jelenc. Malo nakon vrha stali smo da pojedemo i odmorimo. Sada više nije bilo lijepog terena. Propadali smo u snijeg i gazili naprijed. Neki su bili uspješniji u savladavanju zapreka na putu od drugih. Opet je došlo do iskrenja između nekih članova skupine dok smo se vukli kroz snijeg i tražili sljedeću planinarsku oznaku. Umor i otežani terenski uvjeti su učinili svoje.

marš kroz maglovitu šumu

Nakon teškog marša, konačno smo došli do odvajanja za vrh Jelenc, no kako je već prošlo 16 sati nitko nije bio odvažan da krene na tu stranu. Na križanju smo stali na trenutak da se odmorimo prije nego što je krenuo spust po utabanoj stazi. Mnogi su čak i počeli trčkarati po ugaženom snijegu. Mrak je padao brzo. Nakon što smo se spojili na cestu koja je vodila prema Platku bilo je vrijeme da upalimo i čeone lampice. Ovdje smo bili brži, a jedina neugodnost je bila bljuzga. Do autobusa smo došli oko 17:30 što nam je dalo dosta vremena da se presvučemo u suhu odjeću i obuću prije polaska kući.

negdje na Planini

Bez obzira na zahtjevne uvjete u kojima smo se našli i prepreke koje smo morali prijeći, kako bismo sigurno došli do kraja, ovo je bio jedan predivan dan proveden u super društvu što je zapravo i najvažnije.

Walking with a friend in the dark is better than walking alone in the light

Hellen Keller

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.