Došla je konačno i ta nedjelja. Nedjelja održavanja moje prve cross country utrke u kojoj sam odlučio sudjelovati. S nestrpljenjem sam se probudiuo u to vedro nedjeljno jutro te se spremio da se ukrcam na vlak koji će me prevesti do Koprivnice gdje se održavao XCM (cross country maraton). XCM Koprivnica je utrka koju organizira biciklistički klub Rotor. Sudionici su podjeljeni u nekoliko kategorija s obzirom na starost te fizičku spremu. Također, vozači se dijele i prema duljini trase koju moraju proči kako bi završili utrku. XCM utrka je duljine 75 km te se također boduje za kup Hrvatske u maraton kategoriji. Manje zahtjevna utrka XCP je duljine 55 km i rekreativne je naravi. Hrvatske željeznice mi nisu bile naklonjene te mi nije bilo dopišteno da se prevezem s biciklom u praznom vagonu koji je kretao prema Koprivnici.
Moja vjera nije bila poljuljana. Pošto je bilo još dosta rano, nije bilo ni 7 sati, odlučio sam krenuti biciklom prema Koprivnici. Ovaj put mi je dosta poznat jer sam ga prešao dosta puta kada sam se biciklom vozio doma. Do Koprivnice mi je trebalo oko 2 sata koliko je uobičajeno vrijeme puta. Iako su mi planovi bili malo poremečeni došao sam na vrijeme te samo obavio prijavu i dobio startni broj i sve ostalo potrebno (i nepotrebno) da započnem utrku.
let’s roll
XCM utrka je započela točno u 10 sati dok je start XCP kategorije bio u 10.30. Ovih pola sata razlike je bilo dovoljno da obavim zadnje pripreme prije utrke i odnovim malo snagu s burekom od sira. Atmosfera se polako zagrijavala te je uzbuđenje raslo s svakom minutom. Konačno je počelo i odbrojavanje te smo stisnuli pedale i krenuli na avanturu dugu 55 km.
Nakon nekoliko kilometara asfalta i izlaska iz Koprivnice skrenuli smo na makadam a i ubrzo smo ušli u šumu…i tu je počela prava zabava. 😀 Početni kilometri kroz šumu nisu bili tako zahtjevni, ali blato koje je nastalo na nekim mjestima je davalo osjećaj izazova. Priključio sam se skupini vozača koja je imala tempo koji je odgovorao mome pa sam prvih 20km pratio tu grupicu.
U ranim stadijim utrke jedini problem su mi bile brzine. Mogao sam koristiti samo mali i veliki kolotur na prednjem pogonu pa sam prilikom pokušaja uspona u srednjem koloturu bio izbačen iz tempa te mi je lanac počeo preskakivati. Ubrzo sam naučio da je u šumi prvi kolotur najbolji za savladavanje pomijenjivih zavoja i uspona koji su se tamo nalazili. U ekstremnim situacijama silazak s bicikla i guranje su bili jedina opcija.
Šumski putevi kojima smo se vozili su većinom bili vrlo kvalitetni sve dok nismo došli do jednog dijela gdje je staza više nalikovala na močvaru, a ne na stazu. Bilo je predivnih djelova vožnje kroz šumu, idiličnih vožnji kroz livade i vinograde, ali bilo je i onih malo zahtjevnijih spusteva koji su označeni s tri strelice prema dolje. Takvi putevi su uzeli svoj danak jer na takvima obično ne tiskanja kočnica kao manijak ne dolazi u obzir. I pošto nisam poznavao stazu to je često bio slučaj. Poslije 40 km bila je prva “feed zona” na kojoj su bile posluživane banane i sviježa voda 😀 Još jedna dobra strana organizacije je bila ta što su ljudi usmjeravali natjecatelje na šumske puteve gdje to nije bilo pregledno. Iako zahtjevna za organizam utrka je nekim svojim djelovima bila vrlo zadovoljavajuća.
click click boom
Pred kraj utrke nakon druge feed zone koja je zaćudo bila vrlo blizu prve je uslijedio vrlo tehnički zahtjevan dio staze koji iako ima svojih prednosti za početnika kao što sam ja je predstavljao opasnost. Tu su također bile i dosadne kaljuže koje su usporavale vožnju. Vožnja je često nalikovala na ovu iz stare Nike-ove reklame gdje Lance-a Amstronga progaganju po negostoljubivom terenu. Završni dio utrke je slijedio i zaista sam se začudio kako priroda može slomiti čovjeka. Ljudima su pucali lanci, ljudi su rigali kraj staze na zadnjim usponima, ljudima su pucale gume. Iako je bilo nekoliko uspona gdje sam osjetio da ću popustiti pod pritiskom usporio sam ritam te sam u konačnici prošao neokrznut bez kvarova i tehničkih poteškoća.
Nakon što sam izašao iz šume pratio sam tempo par biciklista koji su bili iz Češke ili Slovačke te obavio završni slalom kroz Koprivnicu prije ulaska u cilj. Na kraju sam završio kao 85 od 105 natjecatelja koji su završili u mojoj kategoriji što je čist oke s obzirom na moj prvi nastup. U skoroj budućnosti ne mislim voziti ponovo ovakvu vrstu utrke, ali možda je ponovim pod stare dane kad pošašavim. 😀
Stanje mog bajka nakon utrke
Natpis na majci jednog od sudionika
Slijedeća jača biciklistička utrka je Mala Kajkavijana koja je na rasporedu 11.6. 135 km čiste uživancije – barem tako kažu.