U par prošlih postova spominjao sam Kajkavijanu – brdsko biciklistički event koji natjecatelje tjera do krajnjih granica. Kajkavijana ima više kategorija i natjecatelji samo odabiru za koju će se prijaviti. “Najlakša” kategorija je duga 85km dok ona najduža broji čak 265 km. Poanta Kajkavijane je proći što više vrhova koji se nalaze po cijelom Zagorju.
Kategorija u koju sam se prijavio (Mala Kajkavijana) je sadržavala tri planinska vrha Ravnu Goru, Strahinjčicu i Ivanščicu. Između tih vrhova trebalo je posjetiti još 7 usputnih točaka. Event je orijentacijskog karatkera te natjecatelji sami biraju kojim će putem doći do koje točke. Pošto sam prvi put vozio ovu kategoriju dosta točaka mi je bilo nepoznato te sam se odlučio “prikrpati” biciklitima koji su znali put.
Tempo kojim smo krenuli je bio dobar te smo se kretali dosta brzo. Svi smo se više manje vozili u koloni do Ivanca te skretanja prema prvoj kontrolnoj točci – Ravna Gora. Poslije toga skupina se “rastepla” po bregovima i bregićima koji su slijedili. Držao sam tempo i vozio što sam brže mogao.
Nakon par kilometara asfalta prelatimo na makadam i tu počinje prvi uspon – uspon na Ravnu Goru. Uspon je bio dug oko 6 km te bi se mogao okarakterizirati kao blagi s obzirom na uspon kakav ima Ivanščica. Prvi dio je vrlo lijep te smo se cijelo vrijeme vozili kroz hladovinu. Taman pred kraj uspona je bilo par otvorenih dijelova na kojima su sunce i strmine pridodavale izazovu.
Kada samo došli do doma pošambiljali smo karticu te poslai SMS poruku organizatoru. Slijedio je spust prema Trakošćanu koji se na nekim djelovima činio vrlo strm. Neki kažu “No breg no fun” što totalno odgovara ovoj situaciji. Poslije par kilometara došli smo do slijedeće kontrolne točke gdje smo ponovili postupak s prošle kontrolne točke.
Ovdje sam progutao jedan power bar te brzo nastavio za ostalim biciklistima. Ovdje je bilo najteže jer je puhao umjereni vjetar pravo u prsa što je najgore kada jurite za nekim. U par navrata sam izgubio grupu iz videokruga, no dostigao sam ih taman prije skretanja za uspon na Strahinjčicu.
Ovo je bio još jedan uspon gdje su se izmjenjivali hladovina, šljunak te sunce. Uspon je sličan onom na Ravnu Goru no ima par račvanja na kojima treba odabrati pravilan put. Recept za uspon je isti kao i za Ravnu goru držati lagani tempo te samo naprijed. Ipak na par sam mjesta sišao s bicikla te malo gurao jer je ovaj drugi uspon uzeo veći danak od onog prvog.
Uskoro smo došli do slijedeće kontrolne točke koja se nalazila nadomak planinnarskog doma. Tu smo odmorili par minuta te krenuli na spust koji je po meni jedan od najboljih kojeg sam doživio. Pošto je na mnogim djelovima bilo dosta strmo te šljunčana podloga ne dozvoljava pogreške kod prolaska zavoja kočnice su bile jednini način kako održati grip. Vozio sam se iza jednog S-Works bicikla koji je kod svakog kočenja odzvanjao i obilježavao strmi dio ceste. Nakon šljunčanog dijela slijedio je onaj slađi – asfalt. Ovdje su brzine sigurno dostizale i do 60 kmh no trebalo je paziti na uske zavoje koji su tu i tamo usporavali spust.
Nakon spusta krenuli smo do slijedeće točke – Lobor. Iako nije bilo težih uspona ili nečeg ekstremnog u ovoj etapi sam posustao. Vodeća četvorka mi je pobjegla naprijed, a ja sam prigrlio hlad. Jednostavno sam izgubio svu snagu te dvije banane koje sam čuvao za ovakve prilike su samo povratile dio moje snage. U tom trenutku sam razmišljao o svim onom motivacijskim videima koje sam gledao : Pain is temporary but quiting is forever. Nekako me te riječi nisu mogle pokrenuti. Izgubio sam volju za bilo što. Strah mi se uvukao pod kožu. Krenuo sam dalje s minimalnom brzinom te konačno došao do kontrolne točke taman prije nego je ekipa s kojim sam vozio kretala na uspon na Ivanščicu. Osmotrio sam taj uspon i začuduo se kako netko po tome uopće može doći do vrha Ivanščice.
I tako zaustavljen sam vlastitom taštinom i nespremnošću. Sjetio sam je i one uzrečice: Neki žure pa ne stignu na cilj. Ovo se može preslikati na moju situaciju. Ali slijedeće godine sigurno ću se bolje pripremniti. Svakotjedni usponi na Ivanščicu, Ravnu goru ili Strahinjčicu će mi sugurno pomoći da upoznam svog neprijatelja.
Na kraju sam došao na cilj čestitati svojim priljateljima koji su odvozili “Moj Prvi Kaj Maraton” (a vjerojatno i zadnji za neke). Njima nije bilo bitno što su bili zadnji nego kako su se dobro zabavljali za vrijeme vožnje, možda na neke trenutke su bili u dvojbi, ali to je pravi duh biciklizma i timske vožnje.
