kontinental_liga running_event

three cold beers, one hot trail and two broken ribs

three cold beers

Velika djela zahtjevaju puno odricanja. A u svijetu malih ljudi i nešto kao što je “istrčati” jednu ultru od 100 kilometara može se činiti veliko. U hiperinflaciji utrka, događaja i svega što se danas događa u svijetu, takve događaje često diskreditiramo i činimo ih manjima nego što zbilja jesu. Lijepo je nekada čuti od nekoga baš suprotno. Znao sam da će ovo biti teška utrka. Em zbog dužine,em zbog vrućine koja vlada. Uz sve to, bio sam pozvan kod frenda večer prije na pivu, naravno da nisam popio samo jednu i naravno da nisam otišao na vrijeme spavati.

Krenuli smo dosta rano. Oko pola 5 sam pokupio Dalibora i Inu i krenuli smo via Zagreb do Slunja, gdje se održavao trail. Odmah na početku putovanja,naletjeli smo na oluju s udarima munje koja je bjesnila i usporavala promet. Ostatak puta je prošao dobro i sigurno smo stigli u Slunj malo nakon sedam sati ujutro. Imali smo malo manje od sat vremena da se pripremimo za utrku, koja je startala u osam. Iako je bilo oblačno, malo prije starta se sunce pokazalo i znao sam da će sada početi pržiti.

Ekipa na okupu

Startni prostor je bio na onom istom mjestu kao i prošlih godina. Na startu je bilo puno poznatih lica, među kojima i par neočekivanih. Od cijele SRD ekipe samo je Valentina išla na kraću stazu dok smo svi ostali odlučili na onu dulju patnju. Nisam se zagrijavao, već ću to sve obaviti u prvim kilometrima.

one hot trail

Nakon par riječi organizatora krenuli smo. Na prvu mi se činilo da idemo istim putem kao prije dvije godine, no nismo išli odmah preko mosta nego uz slapove pa prema dolje u serpentine stepenica. Poslije njih, jurimo uz Koranu i s lijeve strane se otkriva lijepi vodopad. Par sto metara nakon slapa skrenuli smo lijevo preko mosta i došao je prvi uspon. I to baš oštri, kao i dosta uspona na ovom trailu.

Uzverali smo se preko brijega i došli na asfalt gdje smo otrčali mali počasni krug kroz selo i sljedećih par kilometara jurim na visokom tempu. Uskoro dolazimo na livadu koja na početku ima plave i žute cvjetove. Vrtili smo se po toj livadi negdje kilometar idući gore-dolje, lijevo desno. Taj dio staze koji bih nazvao motokros staza. Pratio sam curu ispred sebe no znao sam da ću morati uskoro usporiti. Tako je i bilo. Oko devetog kilometra sam odlučio zauzdati tempo.

Bilo je još par kilometara do prve okrijepne postaje koja se nalazila na 13.-om kilometru. Put kroz šumu je osvježavao dok su osunčane livade crpile snagu. Okrijepna postaja je bila točno na 13.-om kilometru (prema Garminu) i tamo me sustiže treća ženska trkačica. To mi zapravo u tom trenutku nije ništa značilo jer sam se prebacivao u survival mod. Dosta sam se znojio i već sam bio dosta umoran. Nisam bio siguran da li su tome pridonijele one tri pive što sam popio sinoć, a nisam niti baš spavao ovu noć. Pomislio sam da odustanem već na sredini utrke. Dalibor me pretekao u nekom trenutku na asfaltu  koji je prolazio kroz neko selo.

Nakon par kilometara došli smo do glavne ceste gdje je organizator zaustavio promet za nas. Nakon prelaska ceste krenuli smo uz rijeku Slunjčicu uskim putićem kroz visoku travu. Ovdje na jednom dijelu prvi put padam. Nedugo nakon toga dostižem neke cure za koje sam pretpostavio da su s kraće staze. Nastavljam dalje uz rijeku po hladovini, s druge strane rijeke tu i tamo vidim neke trkače. Krajolik je lijep za trčanje, ali mi se baterija prazni i dostiže me par trkača a među njima i Željko iz kluba.

Pokušavam pratiti njegov ritam i nekoliko kilometara trčim iza njega. Put je još uvijek uzak i upadam lijevom nogom u rupu koju nisam na vrijeme primijetio. Nije mi bilo ništa, samo sam se malo ostrugao, ali bez problema mogu nastaviti dalje. Tu negdje po prvi put susrećemo fotografa Dinka.

[INSERT PIKČR HERE – DINKO KASNI S FOTKAMA]

Dolazim do okrijepe na 22.-om kilometru. Okrijepa  je bila dobra, iznad mojih očekivanja. Tamo pijem dosta hidre, te jedem naranče i bananu. Slijedio je prelazak preko Slunjčice gdje smo izbjegli mokre noge i prešli je postrance preko kamenja. Slijedio je oštri uspon na kojem je bilo postavljeno uže. Ovaj uspon je bio jako težak. Brojao sam kilometre do sljedeće okrijepne postaje. Vraćamo se natrag uz Slunjčicu, ali sada s suprotne strane. Pokušavam što više trčkarati po hladovini koja se pruža. Pregrijavao sam se i htio sam već odavno odustati.

Poslije 28. kilometra dolazimo do ekipe GSS-a i krećemo desno na jaki uspon. Odvajamo se od riječice i penjemo se na osunčano kamenje te prolazimo strmi teren koji vodi do šumice. Sustiže me Antun kojemu je ovo drugi brdski maraton unutar tjedan dana. Vučem se kombinacijom trčanja i hodanja. Na 30.-om kilometru dolazimo do sljedeće okrijepne s koje je taman odlazio Željko. Tu su rekli da je sljedeća okrijepna za šest kilometara.

Šest kilometara ne može biti tako loše? Pa može. Od 33. kilometra do same okrijepne na 36.-om kilometru su bila tri jaka uspona kroz šumu. Bez nekog putića. Samo šibaj kroz šumu. Dostigao sam Željka i na drugom usponu sam otišao naprijed. Poslije zadnjeg divljeg uspona bila je okrijepna koja je bila nužna, ali nisam htio tamo previše piti. Samo sam nadopunio bidon s vodom i pojeo naranču i bananu. Rekli su da je sve downhill do kraja i većinom je bio, osim kada nije.

two broken ribs

Na 37. kilometru u trenutku nepažnje ušao sam u lijevi oštri zavoj koji je vodio prema gore. Nisam znao što se događa. Osjetio sam da sam izgubio kontrolu i nisam mogao ništa učiniti. Otkotrljao sam se preko nekog okrugljaka koji se našao na putu.

Instinktivno sam ispružio lijevu ruku i pao na bok. Čuo sam lagani kvrc (krvc koji će sutradan biti okvalificiran kao prijelom dva rebra) i tada osjetio oštru bol u rebrima. Ispustio sam krik i onda više nisam mogao disati. Mislio sam da ću se ugušiti, no poslije par momenata, uspio sam ponovo udahnuti. Uzeo sam drvlje koje se nalazilo na putu i počeo ga bijesno bacati u grmlje. Bolilo me, no mogao sam nastaviti. Krenuo sam dalje lagano koračajući, a nakon nekog vremena sam i malo trčkarao. Došli smo i do crkvice koje se sjećam od prije dvije godine.

[INSERT PIKČR HERE – DINKO KASNI S FOTKAMA]

Bilo je još otprilike četiri kilometra do kraja, koja sam ja produžio na pet i pol jer sam na jednoj serpentini otišao ravno, a ne lijevo na uspon. Na mostiću kao i prije dvije godine čekao nas je fotograf. Zadnjih par kilometra prolazili smo kraj Korane, a uz nju je bilo i dosta kupača koji su se odmarali. Startno-ciljni prostor je konačno bio na vidiku i bilo je samo još malo do cilja. Cilj je bio na istom mjestu kao i start te smo morali pretrčati preko mostića koji se ljuljao.

the hell course

Dobio sam i neku finišersku medalju, ali to mi uopće nije bilo bitno u tom trenutku. Uzeo sam naranču i lubenicu na okrijepi poslije cilja i toplu hidru koju sam eksao. S druge strane rijeke čekala me hladna piva koja će utažiti moju žeđ. Tamo su čekali Valentina i Dalibor koji su svoje utrke završili prije mene. Desetak minuta kasnije došao je i Željko. Onda sam već dovršavao svoju prvu pivu. Nakon još deset minuta utrku je završila i Ina, a Boška je u cilj ušla sat vremena nakon mene.

Only through fire is a strong sword forged.

– Master Yoda

Bila je ovo zahtjevna utrka koju sam mogao mnogo bolje odraditi i pripremiti te na kraju bolje proći s obzirom na ozljedu koju sam pokupio. Ali to je sve dio života. Mjesec dana odmora nije tako loše? Ili? S vremena na vrijeme tijekom utrke sam se pitao: “Zašto? Zašto si uvijek ovo radim? Guram se ovako do ekstrema.” Pa vele da će u zombi apokalipsi oni najbrži preživjeti pa se mogu tome nadati. Ali možda kroz trčanje samo želim postati najbolja verzija sebe.

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.