Alarm na mobitelu je zvonio u šest sati ujuto, no ostao sam ležati još malo i pokušati izvući još par minuta ispod pokrivača. Bucky je u drugoj prostoriji već počeo mijaukati da mu dam jesti. Ostao sam drijemati još malo jer sam sinoć išao spavati oko ponoći. Opet sam obrađivao fotke s Drave do kasno u noć. Mobitel sam ostavio na punjaču u dnevnom boravku i čuo sam viber poruku oko 10 do 7 (malo čudno za to doba, ali me zaintrigiralo i onda sam ustao iz kreveta). Inače skoro nikad ne ostavljam internet upaljen preko noći, ali sada se, eto, desilo. Dragana je trebala pomoć oko nečeg vezano uz utrku i nakon što sam si skuhao kavu, odgovorio sam joj.
Malo doručka i malo kavice te krećem sa zadnjim pripremama. Odabrao sam sve što ću nositi i opremu već večer prije, pa sam trebao još pripremiti hranu koju ću jesti prije, tijekom i nakon utrke. Nakon carboloadanja za ručak, krenuo sam putem Prigorca da pomognem ekipi da postavimo startnu zonu prije početka utrke. Kad se male ruke slože sve ide lako, a bilo je puno malih složnih ruku. Za manje od dva sata sve je bilo postavljeno i spremno za nestrpljive natjecatelje. S Bojanom smo otišli u seosku birtiju da se osvježimo pivom prije samog starta utrke, a nakon toga pojeo sam i posljednju večeru (Next Level burger, paradajz i neki veganski sir koji je bio na popustu). Blizu starta su bile posluživane i palačinke na radost svih natjecatelja. Masa oko startnog luka se povećavala, a uskoro je došao i čas za početak utrke.
Krenuli smo na Markov znak. Noge su bile odmorne, srce mirno, pamet negdje na paši. Prvi uspon, svi nabrijani i čak se penjem na Veliki konj, a do gore mi je trebalo oko 45 minuta. Putem sam s klupskim kolegom raspravljao o tome da je bitnije ići konzistentno, a ne vući punom snagom odmah. Šteta što se ne držim takvih pametnih savjeta. Ekipa je gore nabrijana i luda, baš onakva kakvu trebaš. Okrećem se i pičim odmah dolje. Vraćam se istim putem kojim sam došao. Mislim si ako svi mogu mogu i ja. Prilikom silaska me pozdravlja imenom neka cura i mislim si “tko si sad ti, otkud me znaš?”. Ta misao mi je ostala cijelim putem do dolje. Spuštam se polako i čuvam koljena i zglobove. Mrak se spušta. Ne trčim, ali imam dobro vrijeme rotacije. Možda predobro. Ekipa na startu diže atmosferu i najljepše sam dočekan. Odmah mi je bilo toplo oko srca.
Na drugom usponu mi je trebala čeona lampa, a onda su već bile postavljene i baklje koje su usmjeravale trkače na stazu. Sa razglasa piči “Summer of 69”. Idemooo!!! Drugi uspon je bio malo teži od prvoga, ali još uvijek guram jaki tempo. Dosta je tu sad bilo i ljudi koji su se spuštali te se treba krajcati s njima. Muzika se čula do negdje 2/3 uspona te mi nikada nije bilo dosadno. Pozdravljaš se s ljudima, nekada ne znajući s kim se pozdravljaš. Par puta sam susreo Marka, Rosanu i Karla koji su partolirali stazom. Mislim da je zadnji put bilo na trećem usponu. Činilo mi se tada da nije toliko hladno kao prošle godine. Prilikom drugog spusta, pojurio sam za onom curom kojoj nisam znao ime i ispitao odakle se znamo. Očito ne pamtim toliko dobro lica kao što sam mislio.
Treći uspon je već bio teži i počela me desna noga malo jače boljeti. Ona s kojom uvijek imam problema. Mislio sam si ako me već toliko boli, kako ću izdržati cijelu noć. Bilo je vrijeme za prilagodbu. Bio je mrkli mrak i ekipa na stazi se malo prorijedila. Već sam znao svako skretanje i svaki zavoj. Pokušao sam si segmentirati stazu. Prvi kilometar je bio na onom ravnom dijelu nakon Malog konja. Pogledaš gore i odma ti je lakše. Nebo je bilo poluvedro. Stotine zviježđa je tvorilo mozaik s oblacima koji su neka zakrivali. Drugi kilometar je već označavao da si blizu kraja. No ipak je bilo naporno za pratiti sve to. Posebno kada ideš u kontra smjeru. Ekipa na vrhu mi se svakim krugom činila sve luđa.
pjesma koja je svirala nakon četvrtog spusta
Kada sam se treći puta spustio, morao sam odlučiti: ići još ili odustati i rekao sam sebi “ajd idem još jednom”. Taj četvrti uspon je bio posebno težak. Susreo sam i trenera s crossfita koji se spuštao po drugi put. Mislio sam si da ću moći izdržati bol još jedan krug. Lampica je bilo sve manje. Morao sam paziti i kuda koračam. Konj ima puteljaka kako drva imaju korijenja. Lako zalutaš na onaj put na koji ne želiš. Posebice ako se spuštaš i spust je strmi. Negdje na pola tog četvrtog spusta lampa mi je zablinkala i imao sam slabiji snop svjetlosti do kraja. Mogao sam zamijeniti baterije, ali sam odlučio da neću.
Postalo je i dosta hladno. Posebno je bilo hladno na startu gdje se ekipa zabundala i grijala kraj plinskih plamenika. Na tom parkiralištu uvijek neki vjetar puše. Išao sam u zadnji uspon te večeri. Svima sam to rekao. Čak sam i sebi rekao nema više uspona za tebe, niti sutra. Bol je na početku uspona bila izdržljiva, no pred kraj mi je uvijek bila koma. Previše sam kvrčio nogu. Ali isplatilo se. Gore sam se slikao s Majom Šuput. 😀 Baš kad sam i ja bio gore vodeća braća Meštrić su također došli po zna kojem usponu. Odjurili su prema dolje kada sam se ja lagano šetao prema dolje. Putem sam susreo još poznatih ljudi. I njima bilo nije baš bilo lako. Meni je bilo koma spuštati se, a njima uspinjati. I svima sam pričao istu priču da sam gotov i da neću se više penjati gore. Mišići su mi oslabili, nisam pio koliko sam trebao, nisam jeo koliko sam trebao. Nisam više niti mogao razmišljati. Došao sam dolje i upisao se po zadnji put tog, već hladnog, jutra. Bilo je već pola četiri. Sjeo sam u auto i odvezao se doma, tuširanje i spavanac.
Buđenje u subotu. Mačak mi tuli pred vratima. Devet i pol je. Vruće mi je, još se nisam ohladio od sinoć. Popio kavicu pojeo onaj hambi koji nisam jučer pojeo i vraćam se na mjesto zločina. Imao sam ekstra set odjeće u autu, samo sam broj ponio. Bilo je već dosta toplo i odlučio sam iskoristit buff iz startnog paketa namočivši ga vodom. Još malo okrijepe (i podrške koja mi puno znači) i ajmo opet gore. Uzeo sam fotić sa sobom i uopće se nisam žurio. Noge su bile dobre i vratila mi se snaga. Opet sustižem puno poznatih, a lokomotiva Meštrić je samo proletjela kraj mene. Na usponu. Neki su peglali cijelu noć, ali još uvijek mogu staviti smiješak na lice. Puno je ljepše po danu ići gore, dolje, iako je sunce dobro grijalo. Dolazim gore i tamo je ekipa: Nino, Karlo, Goran i Ivana. Podrška koja znači sve na ovakvim utrkama. Opet sam se poslikao s Majom i Ivana je pošla dolje samnom i pravila društvo na spustu po Prekrižju. Putem susrećemo par koji pegla tom stazom i već su dosta na visokoj kilometraži. Barem nije tako strmo kao Konj, ali je kilometraža dvostruka.
Kako je već dosta zagrijalo bilo je vrijeme da se rashladi. A ništa te neće bolje rashladiti od dobre hladne pive. Uzimam jedno, okidam fotke i zezam se s ekipom. Ne treba žuriti, dug je dan. Odlučio sam da ću još jednom ići gore. I tako noge lagane pokrenule se (ovaj put za ozbiljno) na zadnji uspon. Opet puno poznatih lica. Svi jure prema svojim zacrtanim ciljevima. Zbilja super atmosfera. Došao sam gore, pozdravio veselu ekipu, lupio taj zadnji broj i ponovo se spustio po Prekrižju dolje. Ostatak popodneva sam pio pivu, bodrio natjecatelje koji su dolazili u bazni kamp i pričao s ekipom koja se vratila s prvog kola Kontinetal trail lige.
Popodne se pretvorilo u večer i bilo je još malo vremena do kraja. U cilju se nestrpljivo očekivala pobjednica Ina, kao i ostali članovi našeg kluba koji su završavali svoje zadnje rotacije. Dočekali smo i proglašenje najboljih, nakon kojeg je sve posloženo natrag u kutije i odvezeno kao da se ništa nije desilo. Bila je to još jedna uspješna iteracija ove zanimljive utrke koja te tjera da pomičeš vlastite granice, na kojoj se možeš zabaviti i gdje nije bitno koliko si brz već koliko si uporan.
I za kraj statistike: 7 uspona sve po Konju, 5 spusteva po Konju, dva po Prekrižju. Kilometarski to je 43,73km s 4372m uspona. Imam manje kilometara nego prošle godine, ali visinka je tu negdje. Slijedeće godine bu bez ozljeda, planiranih ultri i što već čega već samo zabava i sreća. Onako kako treba biti 🙂