Tri tjedan je prošlo od Rastoka, tri tjedna od moje ozljede rebara. Oporavak je tekao dobro i bio sam jači svakim danom. Na pomolu je bila utrka 100% trail, slijedeće kolo Kontinental trail lige. Njezino treće izdanje i moj treći nastup. Prvi nastup još uvijek pamtim kao najbolji iako sam tada išao na kratku stazu.
Zadnji nastup je bio nadasve zanimljiv, a činilo mi se da ni ovaj put neće nedostajati zabave i izazova. Utrka je bila zakazana za 10h ujutro što se čini dosta kasno s obzirom na vrućine i da je ljeto. Ali i to je izazov jelda?
Ovaj put sam napravio sve potrebne pripreme: rano ustajanje, normalno spavanje dan ranije, standardni doručak i mirna vožnjica do mjesta održavanja utrke. Imao sam i neku taktiku ovog puta: nemoj se zaletjeti i umrijeti prejako. Znao sam da sam u hendikepu zbog mirovanja zadnja tri tjedna i nisam trenirao kao obično pa je svašta bilo moguće. Prije utrke sam naišao na Zorana iz kluba kao i na Željka i Valentinu (također i članovi našeg tima).
Kao protumjeru sam na glavu namontirao mokri buff da me hladi koliko je to bilo moguće. Startali smo svi skupa i rekreativna i kratka i duga. To se pokazalo loše jer su trkači na rekreativnoj bili sporiji od ostalih pa se na početku stvarala gužva na stazi. Gužve je dosta bilo prvih par kilometara, sve do trenutka kada smo ušli u šumu. Meni se nije toliko žurilo ovaj put, iako mi se činilo da sam bio prebrz. Stazica je bila prava šumska.
Prva okrijepna stanica je došla dosta brzo i nalazila se na 5-tom kilometru na kojoj uzimam samo kolu i polijevam se vodom. Odmah sam to zažalio. Malo me ponio broj trkača koji je dolazio i odlazio na stanicu. Staza se pokazala valovitom i trčljivom, baš onako kako je pamtim.
Trčkaram s parom trkača s kratke staze i stalno izmjenjujem pozicije. Malo konkurencije nije naodmet. Na desetom kilometru je bila druga okrijepna postaja gdje uzimam naranče, bananu, kolu i ponovo se polijevam s vodom. Nisam štedio da uzmem što više sa sobom, čak sam i napunio bidon s vodom jer sam potrošio svoju mješavinu Vitarga koju sam koristio od početka utrke.
Malo trčkaram, malo hodam. Slijedio je spust kroz šumu i prelazak preko livade pa ponovo u šumu gdje su se odvojile duga i kratka staza.
Duga je išla desno dolje i spajala se na stazu koju smo prošli na početku. Nisam mogao suzdržati veselje. Na ovom dijelu staze sam hodao sam jer mi je bilo teško i pomislio sam zašto nisam otišao na onu kraću stazu, pa bih sad već bio skoro gotov. Bilo je još za odigrati drugo poluvrijeme. Umjesto cilja čekalo me još 12km šume i uspona (i pokojeg spusta). Na 16-tom kilometru je bila treća okrijepna postaja ona ista koja je bila prva u prvom krugu.
Opet svašta trpam u sebe, ali nekako mi se čini da to baš ne djeluje. Žeđ je malo posustala, ali još uvijek sam bio vruć. Zagrijavao sam se i bilo je nenormalno za trčati. Kada sam se tankao na stanici dostigao me trkač s duge staze i komentirao kako je bilo bolje trčati uz riječicu prije tri tjedna. Pa sigurno je bio u pravu, onda sam čak bio u nekoj formi. Slijedio je mali downhill dio koji je uvijek lijepo trčkarati, ali nisam išao niti blizu brzo kao u prvom krugu. Sada je to bilo jako lagano trčkaranje, nije bilo ovih s kratke staze da me potjeraju.
Nakon par kilometara naišao sam na psa o kojem su raspravljali na prethodnoj okrijepnoj i on je počeo trčkarati za mnom. Iako mi je bilo zgodno da imam kompanjona uz sebe, morao sam paziti da se ne spotaknem preko njega jer se dosta motao oko nogu. Kako su neki putevi bili jako suhi, tako se i dizala prašina kako smo prolazili.
Neću lagati, ali na ovom segmentu je bilo dosta hodanja čak i na dijelovima na kojim sam u prvom krugu mogao lagano trčkarati. Psa u jednom trenutku više nisam vidio, negdje se izgubio u šumi, no negdje kilometar prije zadnje okrijepne se ponovo pojavio prateći trkače koji su me dostizali.
don’t die, survive
Zadnja okrijepna je bila četiri kilometra do cilja i tamo sam opet uzeo bananu, naranču, kole i napunio bidon vodom. Sjećam se da sam bananu jedva u sebe ubacio. Hrana me nije uopće orasporožila, sva ta energija u obliku jednostavnih i kompleksnih šećera. Glikogen koji se dobije carbo loadingom omogućuje efikasnije pretvaranje šećera kojeg unosimo u energiju koja je potrebna za kretanje. Ne znam zašto, ali sjetio sam se te činjenice s jednog od video kojega sam nedavno gledao.
Krenuo sam hodajući s okrijepne postaje na tih zadnjih par kilometara. Bilo je dosta ravno, pa je krenuo blagi uspon. U rijetkim trenucima sam potrčao, obično na nizbrdicama dok sam se ostatak vremena pokušao što brže kretati. Na jednom brijegu par kilometara prije kraja vjetar je zapuhao malo jače i donio osvježenje. Trenutak koji je trajao točno 0.125 sekundi, a cilj bio još relativno daleko. Relativno, jer kad imaš energije ova udaljenost ne predstavlja nikakav problem, ali kada si iscrpljen i na kraju snaga, onda je svaki korak izazovan.
I da još bude zanimljivije, nakon odvajanja za drugi krug duge staze slijedio je još jedno brdašce za kraj. I sjetio sam se onog uskog kanjona ispunjenog lišćem od prošle godine u kojem mi se ove godine počela grčiti desna loža. Prestizalo me dosta ljudi i jedva sam čekao izlazak iz šume jer sam znao da je onda kraj blizu. Nakon još malo hodanja konačno sam izašao iz te šume, te sam se natjerao na malo trčanja, a i malo sam hodao te nakon 3 sata i 40 minuta ušao u cilj.
Dočekao me Zoran koji je utrku završio skoro sat vremena prije mene, a ubrzo su došli i Željko i Valentina. Otišao sam se presvući i našli smo se u restoranu gdje su servirali ručak i piće. Izgleda da sam apetit izgubio negdje u šumi, pa sam se samo osvježio hladnim gemištom.
U okvirima Kontinental lige pobjedu su ovo kolo odnijeli Otpisani fitovci s maksimalnim učinkom na kratkoj stazi i pobjedom u ženskoj kategoriji na dugoj stazi. Naša nepotpuna ekipa Odmetnika je pokupila 202 boda, te smo se odvojili od začelja lige. Nije loše za ekipu koja se natječe tek dva kola. Vidjet ćemo što nas čeka u drugom dijelu sezone (4 kola), a već prvi test je na Žumberku sljedeći tjedan. Možda se do tada dovedem u kakvu-takvu formu.
