running_event

paths of pain

Najočekivanija utrka godine je bila pred nama. Svi poznati i nepoznati su se prijavljivali, iako je ova utrka prije par godina bila dosta nepoznata. Oko 700 trkača se prijavilo na utrku, neki samo na jedan krug oko jezera dok ih se malo više prijavilo na dva kruga. Vatreni završetak je trčanje opsadnim putom do ulaza u dvorac.

Dan je bio vruć i sparan te obečana kiša još nije došla. Oko devet sam već bio u Trakošćanu te čekao Anu i Bojana. Dan ranije sam otišao preuzeti startne pakete koji su se dijelili nedaleko od moje rezidencije, tako da sam došao rasterečen. Samo sam parking trebao naći što nije bio problem jer sam došao relativno rano.

Sunce je pržilo i zagrijavanje smo zamijenili odmaranjem u hladovini. Noga me ubijala od ono malo trčkaranja što sam napravio te mi je bilo žao što se nisam namazao s ice gelom. Imao sam svoj cilj. Samo je bilo upitno da li ga mogu ispuniti.

Stao sam u treći, četvrti red tako da krenem relativno brzo, taman iza konkurencije. Dvije minute pred start i zvjerkam posvuda. Oko mene skoro si neki nepoznati tu i tamo neko poznato lice. Lik do mene zvjerinja i pogleda u tenisice te skuži da svi mi ostali imamo čip na vezicama, a on nema. Velimo mu da stigne još, no pokazao je na sat i rekao da mu je to dovoljno. Nikad nisam provjerio kako je on završio utrku.

Krenuli smo brzo. Preko livade do laganog makadama koji je vodio na zemljani put isprlepeleten kamenjem i korjenjem. Lagani makadam koji se prostirao na prvom laganom usponu već je bio užaren. Nije bilo dobro. Gospođe koje su čekale na okrijepi su vikale: kamo se žurimo. Išao sam dalje. Uskoro će prvi hlad koji će malo olakšati potjeru.

Na prvom lijevom skretanju pogledao sam preko jezera i vidio Anu kako napreduje. Išao sam jako no nekako mi se činilo da to nije to. Gužvao sam se s ljudima i to me malo živciralo. Najviše me živcirao neki lik iza mene koji je stalno pročišćavao grlo i pljuvao okolo. Vald je tak drugima dok im ja počnem disati za vratom.

Okrijepa na 2,5 km je dobro došla i tu sam uzeo malo vode. Premalo osvježenje. Druga strana jezera je bolja jer ima više hlada no, tu dolazi i više korijenja te dosta je valovitija. No tu održavam ritam te ignoriram prisutnu bol u nozi.

Pred sam kraj kruga dobro savladavam male usponiče koji vode prema križanju male i velike staze te laganije idem po spustu do druge okrijepe. Tu malo zastajem te uzimam izotonika i vode. To me jako kratko drži te brzo osjećam žeđ.

Počinjem padati u tempu i poretku. Cijeli drugi krug preispitujem se što je to meni trebalo te mi je u jednom trenu uletila misao o odustajanju. To je bilo taman prije treće okrijepe. Ponovo uzimam vode i idem dalje.

Konkurencije mi nema niti na vidiku. Ah, više nije niti bitno. Sada sam sam sebi bio konkurencija. Cilj je bio završiti utrku. Tu i tamo sam morao vikati kako bi se oslobodio put od sporijih trkača, no najviši napredak ostvarujem na kraju. Uspon prema cilju koji počinje lagano i traje. Prvo do križanja staza i onda još dalje. Neki su mislili da je kraj na samom raskrižju pa su ubrzali. Kako su se samo razočarali.

Uspon opsadnim putem je dugačak s malim nagibom. Taman da te načima malo po malo. Pomislio sam da hodam na tom završnom dijelu no išao sam lagano dalje. Tu sam čak dostigao par ljudi. Kada smo se popeli skoro do vrha i nagib je popustio ubrzao sam da što prije uđem u cilj. Lijepu medalju oko vrata zakačila mi je cura u raskošnoj haljini nakon ulaska.

trakoscan_2019

Rezultatom od 50:03 (prije godinu dana sam išao skoro 2 minute bolje) sam duboko razočaran te slijedeće godine možda odem samo na utrku od 5km. Ili možda počnem još više trenirati te konačno pokorim konkurenciju tko zna. Klopa poslije utrke je bila dobra, a moglo se birati između standardnog mesnog obroka i vegetarijanskog. S time da tu se još mogu popraviti.

img_20190707_114124

Leave a Reply

Your email address will not be published.