Taj tjedan je bio svojeglav. Peglali smo ligu u Ludbregu i odradili zadnje kišno kolo cross lige Drava. Jesen nas je počela obimati. Temperature su drastično pale i bablje ljeto je prošlo.
Utrka je bila u subotu i napeto smo pratili kada će nam doći zadnje upute od organizatora. Za mene nije bilo panike i mislio sam pregaziti ovu utrku kao plitki potok. Ipak na sam dan utrke bilo je hladno, hladnije nego što je bilo prijašnjih dana. Opet sam se morao probuditi dosta rano ujutro kako bih obavio sve pripreme prije utrke.
Došao sam u Kalnik nekih sat vremena prije starta i skoro završio u nečijem dvorištu kada sam tražio prostor za parkiranje. Izašao sam iz auta i zapuhnuo me ledeni sjeverac koji je prodirao do kosti. A onda sam još nosio dva sloja koja treba skinuti prije utrke. Otišao sam podići broj te sam potražio ostatak SRD ekipe.
Ubrzo sam ih sve našao u bircu (onaj di sam pio dobre gemište prije par godina). Ekipa još nije bila postupna, ali unutra je bilo puno toplije nego vani. Bilo je cca 15 minuta prije starta najdulje staze, one od 32 km. Naručujem jedan orehovec jer Kika veli da je dobar. Malo tekućeg ohrabrenja i gorivo za grijanje. Drmnem ga i idemo van na fotkanje. Nabrzaka odem do auta preobući se i skinuti ekstra slojeve koje sam nosio. Još uvijek je bilo friško.
Kasnim na fotkanje i trčim do starta. Bilo je 10ak minuta do početka utrke. Svi smo sada tamo. I oni koji su trčali 32km i ostali iz kluba koji su nas došli podržati. Radim zadnja istezanja mišića i pokušavam se zagrijati.
Start je došao nekako neočekivano. Krenuo sam malo jače (prvo asfalt, pa makadam), no kada smo stigli do livade podno ruševina Velikog Kalnika znao sam da mi je pametnije hodati. Sjeverac koji je popuhnuo kad smo prelazili livadu bacio mi je misao u glavu “da li sam mogao obući još kraće hlačice”.
Laganim hodom ulazimo u šumicu i drito na blatnjavu singlicu. Milina za trčanje, malo tehnički na par mjesta, pazim da se ne skliznem po mokrom kamenju i korijenju. Puštam par bržiš dečki ispred mene na spustu. Put se miješa s uskim tehničkim singlicama i širokim blatnjavim šumskim putevima. Na širokim putevima kupim puno blata i sklizavo je. Par puta se zaustavljam da zavežem desnu patiku, malo predaha.
Dolazimo na odvajanje kraće i dulje staze. Dulja ravno kraća lijevo. Široki spustevi su se pretvorili u vododerine gdje se nije moglo trčati po sredini. Stalno sam mijenjao strane i pazio da ne grabim previše blata s tenisicama. U jednoj takvoj vododerini sam pao u blato. Pad sam ublažio rukom koja ga je bila puna. Bilo je to taman prije prelaska na makadam, neposredno prije prve okrjepne postaje na 6km.
Dostigao me trkač u crnoj opravi. No ostavio sam ga kada su počeli usponi. Usponi su bili dugi i umjereno strmi. Nisam htio prosipati snagu pa sam ih prohodao. Na 9. km trčimo uz potok. Ovo mi je bio jedan od najzanimljivijih dijelova staze. Potok s lijeve strane i piči po singlici. Prolazim i neki spomenik palim borcima. Nadam se da mene neće dostići ista sudbina. Prije izlaska iz šume prelazak malog mostića napravljenog od debala.
Malo makadama prije penjanja po visokoj travi. Ovaj dio staze me podsjetio na dio Crazy Hill Trail staze. Kako sam se zamislio skoro sam fulao lijevo skretanje koje je vodilo u još višu i gušću travu. Krenuo je spust i morao sam paziti da negdje krivo ne stanem. Bližio se 12 km, a s njim i druga okrepna. Netom prije dolaska na nju ogrebao sam ruku na trn. Samo površinska ozljeda. S malo krvi.
Dolazim do okrjepne stanice, pijem samo cedevitu. Nude mi keksić, no odbijam. Opet sam na makadamu i sad počinje blagi uspon. Kako je prošlo oko sat i pol, a ja još nisam ništa jeo iskoristio sam hodanje da prožvakam jednu suhu smokvu. Nakon još malo makadama skrećemo lijevo na stazu Gabrinovac. Uspon je opak pa prilagođavam tempo i disanje. Cilj je bio da mi tempo ne padne ispod 10min/km što mi je do sada uspješno uspijevalo.
Kombiniram trčkaranje i hodanje po planinarskoj stazi te na 14. km prolazim lovačku čeku. Dolazimo do hrpta i hopsamo po korijenjem isplepetenoj singlici gdje nas čeka i fotograf. Što je lijepo kratko traje i opet prelazim na makadam gdje povečavam tempo. Šuma kojom prolazimo lijepe je zelene boje. Malo po malo dolazim do slijedeće okrijepne postaje kraj kapelice sv. Barbare na 18. km.
Opet pijem cedevitu, no čaše u kojima se nalaze su prevelike te dobar dio bacam. I banane su im bile narezane na prevelike polovice. No uzimam bananu sa sobom i jedem je dok krečem prema slijedećoj destinaciji – Peca. Ovaj teren mi je dobro poznat. Na okrijepnoj su mi rekli da sam 12. natjecatelj. Preračunavam u glavi da li mogu negdje još potegnuti. Teren će biti u moju korist – brda. Vračam se prema Kalniku.
Nakon kilometra po planinarskoj stazi kreće prvi umjereni uspon kroz šumu. Na jednom djelu staza se izravnava nakon čega se nagib povečava. Tempo trpi i to mi je najlošija dionica. Opet skrečemo desno s širokog puta prema zadnjem usponu na Pecu. Uspon je skoro vertikalan i treba tražiti hvatište na kamenju koje izvire iz zemlje. Još malo kroz šikaru i dolazim na livadu.
Pogled s vrha je lijep, no lijepši je pogled na okrijepnu postaju. Nekako sam prebrzo prošao tu postaju te uzimam samo jedan komadić slatke naranče, trebao sam uzeti još. Tetka s okrijepne mi u prolazu govori da uzmem nešto za piti. No ja totalno to ignoriram i idem dalje. Slijedio je spust kroz šumu.
Snaga mi se povratila i trčim jako prema dolje. U jednom trenutku iza oblaka se nakratko pojavljuje sunce. Urlam kroz šumu “SUNCEEEE”. Koji sugar rush. Dostižem neke sporije trkače s kraće staze. Na 23. km (uspon) dostižem trkača koji me ostavio iza sebe na razdvajanju staza na 3. km. Veli da nije baš spremao dužine i da su ga grčevi uhvatili. One down, how many to go?
Izmjenjuju se makadam i planinarske staze. I sada sam malo požalio što nisam uzeo još komada naranče na zadnjoj okrjepnoj. Tehnički zahtjevna singlica koju je prolazila samo najkraća staza značila je da je kraj blizu. Dostigao sam još jednog trkača na usponu i čak ga bodrio. Slijedio je prelazak na makadam i lagani spust do zadnje okrjepne postaje.
Na vidikovcu (26km) pijem cedevitu i kad je netko pitao “Kako je ovim dečkima s duge staze?” samo sam uzeo keksić i dao gas. Uopće se ne sjećam da li sam odgovorio na pitanje, samo se sjećam da su se noge same pokrenule dalje. Znao sam da sada slijedi valovita staza te sam krenuo lagano. Trčkaranje na ravnom i laganim spustevima i hodanje na usponima. Jedna takav uspon je vodio do ruševine crkvice sv. Martina. Ali iza njih slijedio je i lijepi spust do “bazena”.
Pred kraj šume teren postaje kameniti te se kao po jajcima spuštam prema dolje. Ipak nije cijela utrka prošla bez pojave bolova. Tupa bol u desnoj nozi pratila me zadnjih 10-ak km. Oprez je bio preporučen. Trkač kojeg sam ranije bodrio (onaj drugi sa zadnje okrjepne postaje) me prešao i otišao lagano naprijed. Nisam imao želju za jurnjavom, a niti nisam znao da je on s moje staze. Kilometraža mi se nije nikako poklapala te sam ostao zatečen što sam toliko ranije došao. Kroz polje i preko makadamskog puta na ciljni asfalt. Ipak na zadnjem kilometru sam potegao.
U cilju me dočekala ekipa. Kika, Karlo (?!), Marko i ostali. Odmah velim Kiki da joj može biti žao što nije išla na dugu stazu, jer je bila prekrasna. Očito sam još uvijek bio opčinjen stazom. Karlo je nažalost sredio zglob i morao je odustati već na početku. Doletjela je i Dragana s porcijom graha u rukama da mi čestita :). Uskoro je došao i Bojan za kojeg sam vjerovao da je daleko ispred mene.
Utrku sam završio za 3:31:36 što je bilo jako začuđujuće s obzirom na to da nisam imao prevelike krize na stazi. Da trebalo je još malo upotpuniti prehranu, no dobro sam prošao s obzirom na uvijete. Temperatura nam je išla u prilog bez obzira na to što je ujutro bilo vrlo hladno. Zadovoljan sam i desetim mjestom koje sam ostvario s ovim rezultatom. No najviše sam zadovoljan samim danom. Nije bio nešto izgledan ujutro, no s pravom ekipom i najtmurniji dan se može obojati u najljepše boje.
