Druga sezona Zimske brdske lige “Ivančica” s svojih sedam kola je prebrzo prošla. Ova zima nije toliko hladna kao ona lanjska i večina kola je bilo vrlo trčljiva.
Staza kao i obično počinje kod križa u Prigorcu (kod skretanja za Žgano vino) i uskom asfaltiranom ulicom se krećemo uzbrdo. Ovdje je uvijek najveća gužva i ako se loše pozicioniram gubim previše vremena. No treba tempirati snagu u ovim početnim trenucima utrke i šparati se za ono što dolazi.
Kako izlazimo iz sela na na asfaltoj cesti se zna formirati tanak sloj leda koji me iznenadio na trećem snježnom kolu i zbog kojeg sam stao na mjestu i morao se odgegati u stranu dok nisam našao uporište. Slijedi “juriš” kroz par zavoja do slijedećeg brijegića koji vodi u šumu. Šum slapića dopire iz jarka koji se nalazi s desne strane. Počinje spust i skrećemo desno prema Žganom vinu poslije kojega počinju pravi usponi.
Mali dio ceste je još asfaltiran. Taman do poslije zavoja nakon kojeg ga zamjenjuje makadam. Iako se ova utrka u najboljim uvjetima može istrčati i u tenisicama za cestu, to nikad nisam prakticirao. Najbliže tomu sam došao kada sam u tenisicama koje su kombinacija između cestovnih i trail tenisica trčao po nemilosrdnom makadamu.
Mali uspon po makadamu i evo i malog spusta. Tu sam na petom kolu lige kada je vrijeme bilo darežljivo velikom brzinom prestigao Ivančicu u svojoj nemilosrdnoj potjeri za djevojkom koja je ispred mene bila oko pedesetak metara. Naravno nakon tog malog spustića ide jedan od najgorih djelova.
mountain jive
Uspon od trećeg kilometra do negdje petog je blag, ali dug i njemu se prilazi s posebnim oprezom. Skoro pa je početak utrke i ne treba se zalijetati. To sam ove godine prvi put prepoznao na drugom kolu kada sam bio bolestan te se nisam htio tjerati na preveliki tempo. Visinska razlika u tom segmentu raste za oko 320 metara.
Na prvom kolu sam pogriješio te sam nadobudno počeo s prevelikim tempom. Naravno počeo sam hodati i to je bilo jedino kolo ove sezone kada sam hodao. Jedan od kolega trkača koji me pretekao kada sam hodao rekao mi je da je trčanje cijelim putem dobro za bazu. Bio sam mlad i naivan.
Često sam se uhvatio misleći ako imam spor tempo te kako imam čudan način trčanja. Stav “umiručeg trkača” ili mountain jive kako bi ga nazvao iz milja jer kada bih se počeo tako monotono kretati uvijek sam pomislio na plesnu scenu iz filma Pulp Fiction.
Zavoj za zavojem i uspon na uspon te može slomiti. Iako sam u dosta kola znao do pola utrke već prestići sve natjecateljice to nije bio slučaj u tom petom kolu. Ona će pasti tek kasnije. No nisam gubio živce, pratio sam njezin tempo iako mi se činilo da idem prebrzo i da bih mogao doživjeti propast. Hladan zrak je bio katalizator za uspjeh. Bilo je i lijepih kola kada nije puhao vjetar. To se događalo rijetko.
Nakon što se pojavi kučica s lijeve strane zna se da je pola utrke prošlo i ostalo je “još samo pola” 😀 Ima tu lijepih dijelova no ima i otvorenih dijelova gdje kada puše hladan vjetar direktno u facu želiš samo da što prije prođeš tu dionicu ili promijeniš smjer.
down is up, up is down?
Na sedmom kilometru kreće spust koji je dug manje od kilometra, no na toj dionici ako se nisam do tada istrošio može se lijepo ubrzati te popraviti vrijeme izgubljeno na usponu. Nikad nisam volio taj dio i uvijek mi negativno djeluje na probavni trakt te uvijek mislim da ću nakon tog dijela morati skrenuti u okolnu šumu. Najkritičnije je dok sam na snježnom kolu tu išao svojim tempom, a iza mene se pojavio kolega trkač. Tu nema puno prestizanja. Jedino ako ne želiš gaziti po dubljem prhkom snijegu.
Spust traje do ulaza u šumu gdje se nalazi Grob neznanom junaku (aka. Grobek) i s desne strane je skretanje za južnije dijelove Ive (Belecgrad, Oštrc). Put kojim još nisam kročio. Taman dok se opustiš ponovo krenu brda. Opet se treba prešaltati na manje sitnije korake kako ne bi zatrokirao na brijegu.
Jedna od smješnijih situacija se desila na jednom kolu kada sam jednog kolegu trkača prestizao par puta tijekom utrke. Mnogi su još neiskusni te misle da mogu silom osvojiti planinu. Par zavoja kroz šumu te se s lijeve strane se može vidjeti planinarski put Mrzljak. Iako bi se tim dijelom moglo kratiti ne preporučam jer je uspon na cestu žešći.
Dolazimo do raskršća puteva gdje se na razlomljenom asfaltu nalazi oznaka za 12. kilometar. To je oznaka od druge utrke no kazuje da je ostalo još oko kilometra do cilja. No još uvijek se treba dovuči do spajanja planinarske staze Mrzljak s cestom nakon čega slijedi “zadnji” zavoj s usponom. Na tom mjestu pred kraj petog kola moja zadnja žrtva je pokleknula. Ipak povukao sam za sobom kada sam je prestigao pa ima nešto dobro u svemu tome.
Uspon se smanjuje i tada potežeš (što ti je ostalo) kroz desni pa lijevi zavoj koji vodi prema rampi za planinarski dom Pasarićeva kuča. Ovdje se nalazi još jedan mali bregec i ciljna linija označena crvenom linijom u koju znaju zalutati planinari tu i tamo. Na tom petom kolu ostvario sam osobno najbolje vrijeme od 1:00:56, što vjerojatno ne bih uspio da nisam imao dinamičan cilj ispred sebe. Ovo je samo potvrda da je uvijek u životu dobro imati cilj. Besciljno lutanje na duge staze može biti pogubno.
