Volja je ključna za uspjeh kao i dobro planiranje. Moje planiranje ovog ljeta je malo zakazalo pa tako sam tako zakasnio s prijavom na nočni polumaraton. No s obzirom da je dosta ljudi odustalo od sudjelovanja nabavio sam svoju startninu dva tjedna prije samog događaja. Moji frendovi iz Zagreba su se žestoko pripremali za sudjelovanje s obzirom da su se prijavili na maraton. Čak smo jedno jutro trebali ici zajedno trčati no zbog manjka komunikacije ja sam ostao doma spavati dok su oni istrčali trening maraton.
Nakon relativno lošeg istrčanog prvog jesenskog kola cross lige Drava dao sam si dan odmora prije ovog jedinstvenog polumaratona. U petak poslije posla sam otisao s kolegom fotografom do susjedne Koprivnice gdje se održavao Renesansni festival na kojem nikada nisam bio te sam iskoristio ovu priliku da ga posjetim. Iako sam bio u malom konfliktu da li da ostanem u Varaždinu te da fotografiram jedan lokalni bend koji mi se sviđa, donio sam odluku da pođem u drugi grad. To vece nisam bas nešto većerao s obzirom da sam odmah nakon dolaska s posla išao za Koprivnicu te sam usput pojeo samo bananu. Preskakanje obroka je neprijatelj kod priprema za utrku, a kod mene je zbog zaposlenosti to u zadnjih tjedan dana to bila česta pojava (ili mizerno mali obroci).
Tu noč (dan prije utrke) sam spavao klasičnih 7 sati bez obzira što sam išao spavati oko pola 2. Ujutro sam obavljao poslove koje sam morao te mi je tako dan brzo prošao i već je bilo vrijeme da krenemo za Zagreb. Bio je vruč dan te sam znao da će takva biti i utrka.
Sastao sam se s prijateljima s kojima sam išao na utrku. S obzirom da je njima to bio prvi maraton oni su bili uzbuđeniji nego ja. Već sam trčao na ovoj utrci pa sam znao što mogu očekivati. Došli smo na Bundek taman kada je počinjala utrka na 4,2km. Malo smo razgledavali štandove koji su tamo bili postavljeni prije nego smo se počeli zagrijavati. Prilikom zagrijavanja zverinjo sam okolo te spazio frendicu Viktoriju koju več dugo nisam vidio, a trčala je več završenu malu utrku.
https://youtu.be/BfOdWSiyWoc
Poredali smo se iza startne linije te nestrpljivo čekali start. Pjesmom RHCP-a (Can’t stop) i dizanjem svjetlećih narukvica u zrak odali smo počast preminulom mladom trkaču koji je poginuo mjesec dana prije, a trebao je nastupiti na ovom polumaratonu. Vrijeme starta se približavalo te je uskoro krenulo odbrojavanje. Tada je more ljudi krenulo trčeći tempom svoje utrke 10-kilometraši, polumaratonci, trifrtalja maratonci te maratonci. Krenuo sam iz drugog reda te uhvatio dobar početni tempo.
Prvih par-sto metara podloga se mjenjala između pjeskovite na kojoj se diglo puno prašine te asfaltiranih staza namjenjenih šetnji i bicikliranju oko Bundeka. Nakon manjeg asfaltnog dijela ponovo skrečemo lijevo na pjeskovitu podlogu prema nasipu. U ovo trenutku nebo je bilo obasjano zadnjim sunčanim zrakama pa su oblaci poprimali lijepe nijanse crvene i ružičaste. Nakon malo prestizanja uskladio sam svoj tempo s grupicom ispred sebe.
Tada su se počeli nizati monotni nasipski kilometri. Topot trkača je odzvanjao prašnjavim nasipom. Samo se tu i tamo čuo neki tihi razgovor između trkača. Na zapešću mi je bljeskala narukvica koja je reagirala na svaki zvuk. Sjetio sam se Ane koja je rekla da će je skinuti ako će joj postati naporna. Meni je postala, ali je nisam skidao već sam je ostao da lamata na lijevoj ruci.
Kada sam došao do 5. km skužio sam da mi je tempo u zadnjih par kilometara prebrz s obzirom da je grupu ispred mene vodila ultramaratonka koja je na kraju bila druga u disciplini maratona (a i Endomondo mi je rekao da je pace manji od 5min/km).
Makar su u prvih deset kilometara bile dvije okrijepne postaje, nisam se zaustavio niti na jednoj. Na drugoj okrijepnoj je jedan stariji gospodin vikal “Zemi vode bu ti lakše”. Imao sam svoj plan opskrbe te ona trenutno nije uključivala unos tekučina. Nedaleko od druge okrijepne postaje nalazila se i cheer zona gdje su se bacali konfeti, davali high-fiveovi i navijalo za trkače koji su prolazili. Nakon ovakvog pozitivnog ohrabrenja privremeno raste i tempo. Barem je tako bilo u mom slučaju.
Neregularni dio ove utrke je bilo uključivanje stepenice koje na par mjesta razbijaju monotoniju. Prvi krug smo završili silaskom s nasipa u park gdje smo trčali po vijugavim stazicama. Tamo su nas volonteri usmjeravali kako ne bi zalutali s pravog puta. Tu sam čuo i pucnjeve koji su mi se učinili kao vatromet. Kada sam s svoje desne strane vidio nebo prošarano bojama znao sam da sam bio u pravu. Na ovom dijelu me prestigla Ana što me začudilo jer se ona natjecala u dužoj disciplini maratona. Prelaskom preko žaruljicama osvjetljenog mosta uletio sam u startno – ciljnu ravninu poslije koje se nalazila feed zona na kojoj sam uzeo čašu. Nisam znao što je u njoj i bilo mi je žao što nije bila voda. Bila je cedevita koja nije potpuno utažila moju žeđ.
Nastavio sam dalje sada mračnijim putevima prema svijetlima nasipa te još malo prašine. Sada je bilo prohodnije te nije bilo toliko trkača ispred mene. Neki su već završili utrku dok je velika večina polumaratonaca tek ulazila u završni krug. Noge su mi sa svakim korakom postajale sve teže i teže. Moje pripreme za ovaj nočni polumaraton nisu bile tako intenzivne kao prošle godine. Iako sam išao na dosta brdskih utrka nisam vježbao ono što je najvažnije kod polumaratona – dužinu. To se moglo osjetiti i nakon istrčanog 15-tog kilometra kada je počela mini kriza. Razne misli su mi prolazile glavom od te da odustanem do one da prodam startninu za maraton za Ljubljanu.
Sada je bilo vrijeme da se skoncentriram. Znao sam da je okrijepna postaja blizu te da ću tu moći malo odahnuti. Kolona trkača ispred mene činila mi se beskonačnom te mi je falio onaj osjećaj od prošle godine kad sam je na momente izgledalo kao da trčim jedan od solo treninga. U mraku nasipa naišao sam na okrijepnu stanica koja je donijela toliko potrebno osvježenje. Nakon nje bio sam smireniji i koncentriraniji. Noge su mi još uvijek bile teške, no vratila mi se volja.
Cheer zona mi je vratila malo poleta u noge. Brojio sam kilometre koji su mi preostali, a i znao sam da mi još preostaju tri seta stepenica dva mosta i parkić. Nakon prvog mosta znao sam da sam 2 km od cilja te sam postupno dizao tempo. Jače sam stisnuo nakon zadnjih stepenica. Kako sam brzo išao skoro sam fulao sktetanje prije zadnjeg mostića. Dobio sam poticajni pljesak iz kafića u blizini. Nastavio sam hitro dalje prema cilju. Ponovo sam preletio mostić i uletio u cilj skoro pokupivši djevojku koja mi je pružila medalju.
Nastavio sam dalje do vode i okrijepe koja se nalazila kojih 100 metara dalje. Malo sam se osvježio te krenuo do auto da se presvučem. Taman kada sam se vratio u startno-ciljnu ravninu vidio sam Bojana koji je po meni ulazio u svoj treći krug (kasnije sam saznao da je to bio 4. krug). Sjeo sam blizu mostića prije cilja i čekao. Prvo sam spazio Anu u ulasku u njezin zadnji krug. I nakon pola sata, na moju veliko iznenađenje došao je i Bojan. Komentator ga je proglasio prvim i euforija je mogla početi.
