anader dej, anader stragl
Nedjelja, 5 sati zvoni alarm na mobitelu. Dižem se skoro pa odma jer želim imati što više vremena prije nego što izađem iz kuče. Čak sam si i napravio pošteni doručak nakon što sam si skuhao kavu. Neću napraviti istu pogrešku kao i jučer.
Krenuli smo u pola 7 što nam je dalo dosta vremena da dođemo do Volodera. Ova utrka se održava kao dio manifestacije Voloderske jeseni. Došli smo dosta rano te nismo imali problema s nalaženjem parkinga. No sam parking je bio i pun plastičnih čaša koje su ostale od pretpostavljam sinoćnje zabave.
Prijavili smo se bez problema te se vratili do auta kako bi se presvukli. Autobus za Kutinu je kretao tek u 9:15 pa smo imali još vremena pa smo sjeli na kavu. Busom nam je trebalo petanaestak minuta te smo imali još dosta vremena prije starta u deset. Nisam se nešto pretjerano zagrijavao s obzirom da je sunce već počelo pržiti već sam samo rastezao mišiće.
go hard or go home
Sam start je malo kasnio te je bio kod kioska na kojem je pisalo Pekarna. Kako sam startao iz sredine vladala je velika gužva te sam se skoro zaletio u žardinjeru za cvijeće koja je bila postavljena imeđu mjesta gdje sam startao i ceste. Prvih kilometar sam pratio klupskog kolegu no držao sam razmak.
Odmah smo skrenuli lijevo te tamo kreće dugi uspon. Tempo očekivano pada. Slijedi mali spust te skrečemo lijevo prema glavnoj cesti gdje skrečemo desno prema Voloderu. Na početku su bicikoisti stajali na raskršćima i regulirali promet. No kako smo krenuli po glavnoj cesti broj vozila se povečao.
Malo prije četvrtog kilometra je bila i prva okrijepa koju preskačem i idem dalje. Nosim flask s vodom s sobom i ne brinem se da ću ostati žedan. Staza je bila skoro ravna te se na dosta mjesta moglo vidjeti naprije pola kilometra do kilometar. To su bila najgora mjesta jer sam znao koliko je bržih ljudi ispred mene.
Tempo mi varira te pokušavam držati onaj željeni od 4:30. Publike u naseljima ima malo, a još manje djece. To je realnost u Slavoniji. Na drugoj okrijepi oko osmog kilometra uzeo sam bocu s vodom i pola nje ispraznio na tuširanje. Voda mi je godila. Malo osvježenja s obzirom da to da nam je sunce pičilo u leđa.
Nagib je svako malo varirao te smo se blago uzdizali i spuštali. Monotonija je zavladala. Promet se povečavao kako smo odmicali od Kutine no svi su bili smireni te nije bilo nikakvih ispada. Barem onoliko koliko sam vidio. Okrijepa malo prije 12. kilometra mi je bila spas. Opet sam se otuširao.
Sat mi je do sada pokazivao 250 metara manje nego oznake kilometraže koje su postavili organizatori. Očekivao sam da će tako biti do kraja te da će mi to biti psihološki najteže. Počeo sam računati koliko ću vijeme imati na kraju. Očekivao sam da će to biti slično vremenu kojega sam ostvario prošli vikend u Sošicama. Pripremao sam se na to. Pokušao sam podignuti posrnuli tempo zadnjih par km. A kada je krenuo zadnji spust preko mosta znao sam da ću izdržati do kraja.
Pretekao sam par ljudi na tom segmentu te jako nastavio dalje. A kada sam vido zadnji zavoj potegao sam sve što sam imao. Sprintao sam prema cilju ostavivši još par natjecatelja iza sebe. Uletio sam s rezultatom 1:07:47 što mi je izgledalo nestvarno jer je ovo bila utrka na 15km i bilo je dosta toplo. Izgleda da se čuda zbilja dešavaju.
Možda je moja teza zbilja ispravna. Da mi se nakon napora performanse povečavaju. Ili jednostavno više riskiram. Čekam da utrkama natrpan rujan konačno završi kako bih se mogao odmoriti. Odmor je također važan dio trkačkog ciklusa jer bez njega nema niti rezultata.
