Burna dva tjedan su vodila do ovog vikenda. Puno je bilo očekivanja no nekako se sve rašarafilo i raspalo. No nisam gubio nadu te sam ostao jak. Očekivana subota je mirno došla i bez ikakve treme i napetosti sam se probudio to jutro, popio kavu, nahranio mačka i krenuo prema Novom Marofu. Bio sam temeljit se tam sve stvari veće ranije pripremio da nebi bilo. Do Marofa smo došli brzo te lako našli parking preko puta Kulturnog centra “Ivan Rabuzin” gdje su se djelili startni paketi.
Autobusom smo došli do Ivanca te je Andrej htio još popiti nešto prije utrke. Meni se nije ništa pilo s obzirom da sam se tako zeznuo nedavno pa nisam želio ponoviti tu pogrešku. Bilo je još malo do starta. Nije nas bilo puno – pedesetak ludih. Poredali smo se oko startnog luka i čekali početak.

Kako smo krenuli, odmah sam osjetio da to neće biti to. Neki umor mi je obavijao noge. Ali što bi moglo biti? Pa nije valjda Globetka u utorak i cross liga Drava u četvrtak? Obečao sam si da ću krenuti laganije, no obečanje ludom radovanje. Krećem za prvom skupinom i držim je u videokrugu do spusta prema Žganom vinu – ujedno i mjestu prve okrijepne postaje. Opet si velim nemoj se zaletavati. Idem lagano prema vrhu Ivančice i izmjenjujem lagano trčkaranje i hodanje. Do petog kilometra uspona se družim s ekipom iz AK Plitvica i natjecateljem koji je na kraju bio treći u ukupnom poretku.
Malo nakon pola puta je druga okrijepna postaja gdje ponovo vidim poznata lica, a i svira dobra stvar od AC-DC-a. Uz zvuke Thunderstrucka nastavljam dalje nakon malo izotonika. Nisam htio da mi nitko diktira tempo već sam išao po osjećaju. Osjećaji katkad znaju prevariti. Kombiniram trčkaranje i power-hiking te već nebrojeno puta prođenom cestom dolazimo do vrha. Na vrhu okrijepna postaja i prva kontrolna točka, no vrijeme mi je bilo oko osam minuta brže od planiranog. Uzimam banane i još izotonika.
walk through hell
Spust s Ive je grdi i zato puštam ljude da odu ispred mene. Nezgodni spust po Prekrižju posebno mi je bio neugodan u ovim visokim Hokama. Prvi put sam rekao – nikad više. Na mjestima hodam kao po jajim, a mjestimice mogu spojiti par koraka u lijepu rošadu.
Vidim čistinu nakon grdog dijela po Prekrižju i znam da sada idemo lijevo. No lik ispred mene očito nije vidio oznake na tlu ili je samo slijedio trkače ispred sebe. Viknem mu da mora lijevo i pičim dalje. Na trenutke sam čak održavao neku brzinu, ali su inače tenisice na takvom terenu neupotrebive. Skrečem s Prekrižja prema Ham-Pokojcu te me tu prestiže par ljudi. Ostatak puta jurim sam.
Na 18.kilometru još jedna okrijepna stanica i opet neke poznate face. Velim da mi ne ide baš najbolje no nekako nastavljam dalje. Uskoro sam prešao Lovačku kuču i znao sam da poslije toga dolazi najgori dio. No nije bio toliko loš kao prošle godine. Ipak kombiniram trčanje i hodanje. Kakva staza, takvo i trčanje. Počinju me opsjedati negativne i nasilne misli. Razmišljam o svemu s negativne strane. Vrtim filmove u glavi koji izgledaju kao najveći horrori.

Oko 21-og km sustižu me klupski kolege koji su bili malo brži od mene te na slijedećoj okrijepnoj postaji se zajedno častimo. Na toj okrijepnoj postaji vratil mi se izgubljena snaga te mi se raspoloženje vratilo. “Nebum odsustal” – vikao sam kao luđak 😀 Andrej mi je ranije predložio da ako ne mogu da odustanem, no ponos mi nije to dopuštao. Što će ljudi reći. Zapravo najviše mi je bilo do mišljenja samo jedne osobe. “Opet” je odustao. Inače na utrci sam samo jednom odustao, just for the record.
running is acceptable,
walking is acceptable,
crying is acceptable,
QUITING IS NOT
Čak je jedan trkač koji je trčao s Andrejom u šali izjavio da je on već mislio odustati nakon govora koji mi je on dao u šumi. Nastavio sam lagano dalje, bilo je još malo do ceste. Andrej je otišao naprijed. Franjo je zastao na okrijepnoj postaji. Napravili smo par km cestom nizbrdo te je ubrzo slijedila slijedeća okrijepna postaja, i tamo nas je dočekala vesela ekipa s kojima izmjenjujemo par riječi, neki od trkača se pitaju kada će to Čevo i koliko još do njega. Meni je čude kako sam blatan.
“Jurimo” dalje asfaltom prema Čevu. Na otvorenoim dijelu poslije desnog skretanja pičilo je sunce pa ubrzavam da što prije dođem do hlada. U hladu nas čeka još jedna okrijepna gdje se opet izmjenjujemo za pozicije. Pokušavamo uhvatiti prijevoz na quadu koji je prolazio. Nakon okrijepne je bilo vrlo malo trčanja jer smo se štedili za brutalni uspon, a kad je ono došao išao sam lagano. Ostavljam klupskog kolegu Franju iza sebe.
Dogurao sam do gore i otišao napraviti fotku na vrh i kad sam se spustio do okrijepne vidio sam Andreja kako sjedi na klupici. Pridružio sam mu se i počeo klopati i piti.
Nešto je bilo pogrešno s sustavom pračenja i nisu me naći, vald zbog interneta koji je loš na vrhu. Nakon što sam malo došao s sebi počeo sam spust, otpratila me melodija Gibonnija i jedna od njegovih ranijih pjesama.
Nastavio sam oprezno prema dolje jer mi đombatost tenisica nije dopuštala da radim brže pokrete. Nekako sam se spustio do puteljka bez da sam se strmospizdio. Sada lagano do cilja, još samo 10km.
Počeo sam pobožno brojiti oznake, tu sam se nejgdje sjetio da još imam one suhe smokve koje mi je Andrej dao te sam hodajući jednu teškom mukom prožvakao, ali mislim da mi je to na kraju pomoglo. Trenutak nepažnje me odveo na krivi put , shvatio sam to kojih 100 metara kada mi staza ućinila nepoznato i shvatio sam da nema oznaka
Na slijedećoj okrijepnoj postaji susreo sam trkača koji me u čudu gledao jer je bio u poretku iza mene. Inače jedna od najsiromašnijih postaja do sada. Slijedilo je skretanje u nepoznato tj. odvajanje prema Mađarevu i Novom Marofu. Brojio sam kilometre, bilo ih je još samo šest. Staza je bila vrlo pitoma te trčljiva, prikraju je bila jedna vrlo lijepa singlica na kojoj nas je čekao fotograf.

Spominjali su neki jaki spust kod križa, a to sam shvatio gdje je malo prekasno. Izletio sam iz šume na kosinu no nekako zadržao balans i pohitao dolje. Skrenuo sam lijevo te nastavio dalje prema dolje, na cesti nas je čekala još jedan okrijepa na kojoj je bila i Ines, moja partnerica u kriminalu za sutrašnji izlet na Rastoke. Pozdravili smo se i pitala je za sutra. Veselo sam joj odgovorio da sve ide prema planu i sve vrijedi.
when you legs are tired, run with your heart
Polio sam se s dvije čaše vode po glavi te malo vode otpio. Ponovo sam se zapalio. Ali ne od vručine nego želje da idem dalje. Sijedio je jaki spust po asfaltu koji se ubrzo izravnao te sam tu mogao potregnuti. Bilo je još samo 3 km do kraja, a koliko sam čuo samo asfalt. Oznake su bile na križanjima iscrtane po asfaltu. Dostigao sam natjecatelja ispred sebe koji je tražio oznake, no kako je znak pokazivao 1km do Novog Marofa krenuo sam u tom smjeru te su se oznake pokazale par metara dalje. Pičio sam po asfaltu, po suncu još tih preostalih 2 km – tempo ispod 5min/km.

Kada mi je sat zacvrčao za 42 km zapitao sam se koliko još ima do cilja. Skrenuo sam lijevo prema centru gdje se konačno ukazao ciljni luk. Službeno vrijeme je iznosilo 5:14:58 što je samo 15 minuta od vremena koje sam si postavio kao cilj. Razvalili smo se u hladovinu te lagano ispijali hladne pive. Dočekao me i Goran koji je super istrčao svoju utrku od pet kilometara.
Bila je to još jedna luda utrka. Utrka u kojoj sam o svemu i svačemu razmišljao. Još nisam o svemu razmislio no sve ovisi što donose tjedni koji dolaze. Trebao sam se još odmoriti taj dan, jer sutra me čekala još jedna luda avantura na Rastokama.