Bilo je puno negodovanja zbog rezultata s prošlog traila Kontinantal lige, no na kraju su svima priznati svi bodovi te je sve ostalo onako kako bi trebalo biti. To je pogodovalo našem timu te smo zauzeli drugo mjesto ukupno među ekipama. Ovo kolo smo odlučili nastaviti jako.
Krenuli smo dosta rano iz Varaždina, tek je svitalo. Pokupili smo Bojana u Zagrebu i nastavili dalje prema Ogulinu. Došli smo malo prije osam sati tako da smo imali dosta vremena prije početka utrka. Duga je startala u 9, a kratka u pola 11.
Uspio sam odraditi sve pripreme koje sam zamislio te mi želudanc nije pravio previše problema iako nisam doručkovao standarni doručak. Vanja, Mišela, Ivančica i Bojan su startali sat i pol prije nas ostalih te smo uživali u svemu što su nam domačini pripremili.
Mi smo krenuli poslije pola 11 jer je start kasnio zbog čekanja momaka koji su pucnjevima označili start. Iako je bilo gužvovito nekako sam se izgurao na lijevi bok te dostigao Žarka i konkurenciju taman dok smo prelazili uski most. Tempo u ovih prvih dvjesto metara je bio visok. Pokušao sam ga spustiti no s obzirom da su na početku ta dva kilometra po asfaltu taktika je bila da idem što brže.
Tempo prvog kilometra je bio začuđujuće brz (4:07 min/km) te sam se obuzdavao na slijedećem. Još uvijek smo išli brzo no ne tako. Iza leđa sam na početku čuo curu iz konkurentnog tima kako komentira kak se ekipa zaletila. No tu nigdje nisam vidio nikoga tko će posustati s tempom do kraja. Niti ja!
Vukli smo dalje brzo po asfaltu do skretanja desno na kojem su bili volonteri. Skrenuli smo na poljski put koji je vodio ubrdo. Uspon je bio brutalan te sam ga večinu prehodao. Hodali smo preko te livade do šumskih puteva koji su još uvijek vodili ubrdo. Posebno mi se svidio mi se jedan dio gdje je staza skretala udesno, skoro pa u polukrug te se tamo moglo vidjeti tko je ispred. Pri vrhu je bila neka kučica. Možda neki planinarski dom.
S curom iz konkurentnog tima izmjenjujem poziciju par puta. Koristim metodu od deset sekundi (deset sekundi trčanja – deset sekundi hodanja) prilikom uspona, kako bi mi ostalo više snage. Žarko se isto tu negdje muva, ostavio sam ga na usponu iza no vratio se kada su počeli lagani spustevi.
Dolazimo do makadamskog puta preko kojeg trčimo do slijedeće šumice, usput nas čeka mitološka ekipa u kojoj je i vještica koja pita jer treba nekome pomoč metle.
Makadam prerasta u široki šumski put koji je bio u sjeni te tu i tamo viri koji korijen. Još uvijek sam pratio kokurenciju, te ju pretekao prije nego su krenuli usponi – moj teren.
Dolazimo do neplanirane okrijepe gdje se samo poljevam vodom. Bio je otprilike peti kilometar. Pičimo dalje u brdo i pokušavam uhvatiti Žarkov tempo. Nekako mi je postalo lagano. Mali usponi pa malo spusta kroz šumski put. No neki usponi su jaki te večinom hodamo.
Stairway to heawen, highway to hell
Konačno dolazimo do stepenica na kojima trenutno mijenjam pozicije s natjecateljima koji su bili ispred mene. Nisam osjetio no konkurencija mi se prikrala s leđa te se pozicionirala između Žarka i mene. Malo poslije toga sam se uspio spotaknuti i izustio sam psovku (ona nije bila namijenjena konkurenciji već mojoj nespretnosti). Počeo sam grabiti po dvije velike drvene stepenice jer mi se činilo da tako bolje napredujem prema vrhu.
Nakon stepenica imali smo još malo uspona prije naše okrijepe. Usput krajičkom oka vidim planinarsku kuču na kojoj piše Stožac. Dolazimo do okrijepe gdje se opet samo zalijevam vodom te idem dalje. Drugi vele da je tamo bilo svašta, no ja sam bio u žurbi pa sam to preskočio. Skrečemo opet udesno te na tehnički zahtjevnijem spustu malo sam kliznuo po glatkom kamenu. Izgubio sam konkureniciju i Žarka iz video kruga te se što jaće spuštao po stazici koja je bila ispunjena velikim kamenjem.
Dolazimo na križanje gdje se ponovo spuštamo po stepenicama. Malo idem stepenicama, malo uz stepenice. Propuštam natjecatelje koje sam s lakočom dobio na usponu. Vidim puno poznatih lica, timskih i prijateljskih. Svakome viče “Bravo!” i “Super!” dok se trudim isplotirati najpovoljniju stazu. Posije stepenica jurim prema dolje. Na nekim dijelovima se odbacujem od zemlje i letim zrakom kao superjunak.
Dolazimo do još jednog križanja kroz kojeg sam protutnjao ravno tj. lijevo. Konkurencija mi se još uvijek čini daleko. Skrećemo iz šume na asfalt po kojem se spuštamo par kilometara. Konkurencija mi ponovo dolazi u videokrug. Nesvjesno ubrzavam. Tu i tamo je prošao koji auto te nije bilo stresa uzrokovanog prometom.
fairytail land
Druga konkurencija mi se približava s leđa taman kada smo se asfalta prešli na poljski put te krenuli u prelazak velike livade koja je vodila do šume u kojoj je počeo spust kroz put preko velikog kamenja.
Dostižem konkurekciju te joj dišem za vratom, doslovno. Put je više-manje trčljiv te nemam problema s praćenjem tempa. Ulazimo u završni dio te staza ostaje uža i tehnički zahtjevnija. Trčim iza konkurencije no dostiže nas još jedan brži trkač. Iskoristio sam priliku i odvažio se krenuti ispred konkurencije. Na ovom dijelu sam izveo nemoguće i niti sam nisam skužio kako. Poslije tog trenutka pustio sam brzaca ispred sebe.
Nisam osjetio pritisak s leđa te sam išao što sam najbrže mogao, laganini style. Na jednom dijelu sam mislo da sam fulao no, trakica se otkrila deset metara nakon što sam prikočio. Staza je ubrzo postala pitomija te se nagib smanjio. Znao sam da nema još puno. Spustili smo se na livadu te s livade na asfalt.
Na usponu koji je slijedio pokušavam uhvatiti trkača koji me pretekao na zadnjem spustu, no bježi mi za par sekundi. U cilj uletavam s rezultatom 1:19:33. Zadovoljan sam utrkom te nalazim Žarka koji je završio tri minute ranije. Rukujem se i s konkurencijom koja dolazi minutu iza mene.
Krenuli smo se rastrčavati te se vratili do auta gdje smo čekali ostale da završe. Štefica, Zvonimir, Lora i Ines su završili s kratkom stazom prije nego je Bojan završio dugu stazu kao treči te Ivančica kao druga žena. Vanja i Mišela su završile 35 i 53 minute nakon Ivančice. S tim rezultatima ekipno smo držali prvo mjesto s osvojenih 533,99 bodova ispred drugoplasiranih WTF s osvojena 521,45 bodova. Treće plasirana je bila ekipa AK Zaprešič Rezervna klupa s osvojena 503,14 boda. Sveukupno držimo drugu poziciju s ispred ekipe SAK FIT Zaprešić i iza ekipe WTF!
Euforija je vladala tijekom podjele nagrada jer su neki dobili gusku, neki krumpira, neki i teglicu meda u tombli, a svi kao najbolja ekipa i vreču zelja. Berba u Ogulinu je bila obilata, vidjet ćemo što nam nosi žDral!
