Noćni izlazak na Ivančicu
Već dugo vremena kao VAKUUM MET družina spominjemo i planiramo noćni izlet na planinu. Konačno je došao taj dan i bio je petak. Nalazili smo se na starom mjestu kraj stadiona Slobode. Vrijeme je izgledalo prevrtljivo dok je blagi sjeverac popuhivao i nosio svakojake oblake, no izgledi za kišu su bili mali. Provjeravali smo vremensku prognozu u više navrata…od više različitih pružatelja informacija. Navodno je norveška najtočnija.
Prvi sam došao na mjesto susreta te sam s nestrpljenjem čekao ostale suputnike. Uz neke stalne članove naše planinarske družine, u petak su s nama krenuli novi suputnici, kojima se naš pothvat činio zanimljivom te su, uz detaljno informiranje i ispitivanje naše sigurnosti u kretanju prirodom općenito te Ivanščicom samom, odlučili ukazati nam svoje povjerenje. Ubrzo su stigli Jelena i Vladek (Jelenin brat), a ne dugo iza njih i Bogdan s Elom i Matejom. Naposljetku nam se pridružila Sonja te smo krenuli prema podnožju planine.
Kada smo stigli do podonožja planine već je pao mrak te smo na sveopće oduševljenje odmah mogli koristiti svijetiljke, neki naglavne a neki ručne, za snalaženje u prostoru. Iako su neki konstatirali da “izvrsno vide u mraku” ili “nije to ništ’” svaka je zraka svjetlosti dobro došla. Naša odabrana staza za ovaj noćni izlazak je bio Mrzljak. To je nama već dobro poznata staza po kojoj smo već mnogo puta kročili i koju znamo, mogli bismo čak reči napamet, iako smo putem komentirali kako je nevjerojatno kako isti put u drugo doba dana, odnosno noću, izgleda potpuno drukčije. Neki kažu da bi mogli zavezanih očiju stići do vrha, do kojeg smo putem u mraku uspjeli, vjerojatno u redovitoj noćnoj patroli, omesti i pokojeg žapca.
Po putu smo, ranije više, a kasnije sve rijeđe, čak viđali druge planinare koji su silazili s planine. Posljednja skupina je čak ponudila da oni nedovoljno sigurni u naš pothvat krenu s njima prema podnožju, što smo kao opciju hrabro i brzo svi odbili. Iako je ovo bio uspon po mraku dobro smo se snalazili u njemu te nije kondicijski bilo previše izazovno niti za nove članove i članice ekspedicije “Ivanščica noću”.
Naravno, stajali smo na uobičajenim mjestima iz praktičnih razloga – da se odmorimo i popijemo malo vode, a u nekim slučajevima smo stajali kako bi pojedinci hvatali Pokemone. Vjerojatno je poseban doživljaj raditi to u divljini. Dok, neki na epidemiju zvanu Pokemon Go gledaju s čuđenjem i/ili čak blagim gađenjem, za druge je to baš ono što jest – zabava i sentimentalni povratak u dane kada smo skupljali karte i gledali crtane serije na malim ekranima. Zbog složenosti te velikog broja teorija i mišljenja o toj temi čak i unutar naše male grupe, kao i zbog činjenice da je ovaj prostor prilično ograničen za to, moramo raspravu o Pokemonima ostaviti po strani.
Kako je nadmorska visina rasla tako se i vjetar pojačavao i na trenutke sve više stišavao žamor naše male velese grupe. Primijetili smo katkad da usnula priroda i sablasno vijanje grana unose horor atmosferu u naš pohod. Posebno je pri vrhu planine hladan sjeverni vjetar šibao kroz vegetaciju te metalne konstrukcije odašiljača i stvarao zvukove koji su onemogućavali normalnu komunikaciju među nama. Kada smo stigli do vrha, pomalo promrzli od ohlađenog znoja, prema planinarskim pravilima te običaju onih najiskusnijih među nama kojem se volimo pokoriti, presvukli smo se i nabacili topije komade odjeće na sebe.
S obzirom na vrijeme koje je cijelo vrijeme prijetilo nagomilanim oblacima u jakim vjetrom, odjeća koju smo ponijeli bila je skoro pa iz zimske kolekcije. Od vjetra i ostalih prijtećih vremenskih neprilika smo se, nakon što smo utvrdili da je planinarski dom zatvoren, sakrili u zavjetrini na terasi obližnje kuće s drvenim stolovima i klupama. Savšenom mjestu da rasprostremo zdravije i nezdravije, ali slađe gastronomske delicije iz hrvatskih trgovina, koje smo uspjeli u žurbi priprema za uspon, kupiti.
Nakon što smo malo “meznuli”, krenuli smo u pokušaj obilaska, inače popularnih mjesta, u želji da vrh Ivanščice “kako treba” pokažemo novim članovima/cama ekspedicije, od kojih su nam se neki pridružili čak iz dalekog Međimurja, gdje najviši vrh (Mohokos) seže čak 344,4 službenih metar nadmorske visine. Bila je to odlična prilika za show-off, no snažan vjetar i prilična hladnoća za ovo doba godine, brzo su nam pokazali da je vrijeme za povratak. Željeli smo se popeti i na popularnu piramidu i uhvatiti dobar pogled na okolicu, ali vjetar je puhao takvom žestinom da smo odustali od te sulude pomisli.
Za vrijeme silaska, pratili smo osjetno slabljenje vjetra i rast temperature kako smo se približavali podnožju. Na kraju smo, zapleteni u neku raspravu i sami sebe iznenadili brzinom kojom smo stigli nazad. Više zbog zaokupljenosti razgovorom nego stvarnom brzinom, shvatili smo kasnije. Na kraju smo puta smo “naletjeli” na jedan auto u kojem se netko očito trudio da mu se “posreći”, a mi smo jadne ljude omeli u “akciji”. Za kraj smo, uz uobičajenu refleksiju na iskustva kod auta za vrijeme izuvanja gojzerica, koje same se na planinarskim pohodima, zimi a i ljeti, itekako isplate, zaključili kako ovo zabavno iskustvo sigurno treba ponoviti neke druge, toplije, vedrije i zvjezdanije ljetne noći.
tjedni bijeg u prirodu
U utorak nakon noćnog pohoda na Ivančicu odlučili smo na prijedlog Jelene ponovo ići malo planinariti (Trebalo je isprobati nove gojzerice). Ovog puta naša ruta je uključivala toliko omraženi put Pionir kojega mnogi planinari izbjegavaju. Nama je to bio još jedan izazov koji smo htijeli pokoriti.
Krenuli smo oko 17.30 s parkirališta kraj groblja. Ovog puta naša družina je brojila pet članova: Bogdan, Jelena, Sonja, Vladek i ja. Kada smo došli do podnožja planine sunce je sijalo što smo prepoznali kao dobar znak. Krenuli smo poznatom IPO stazom te nakon 200-njak metara skrenuli desno na livadu koja će nas odvesti na pravi put. Neki od suputnika su se zapitkivali da li je ovo pravi put jer je bio dosta zahtjevan. No njihova vjera je vraćena kada smo našili na prvu planinarsku oznaku.
Zahtjevnost puta nije bila upitna kao ni volja suputnika da ga svladaju. Ispostavilo se da je volja novih članova veća od nekih stalnih članova našeg stalnog tima planinarskih istraživaća. Pionir je opravdao svoju reputaciju jedne od najtežih staza na Ivanščici. Dokaz tome su bile majice pune znoja i količine vode koje smo popili putem.
No uskoro smo prešli najbrdovijtije dijelove puta te smo ušli u pitomije i vegetacijom obraslije područje. Moglo bi se čak reći da je to bila prava džungla. Kroz džunglu smo polako došli do vrha te smo zauzeli mjesto na jednoj od klupica ispred doma. Neki ljudi koje sada nećemo spomenuti su se zgražali nad mojim mješanjem slatkog i slanog. Za mene je to bila dobitna kombinacija nakon teškog uspona.
Ovdje sam uhvatio svog prvog Pokemona na planini. To je samo jedan od dobrobiti našeg uspona. Druga dobrobit našeg uspona je bio pogled s vrha piramide obasjane zadnjim zrakama sunca.
Slijedio je silazak s planine. Odlučili smo se vratiti po već poznatom putu Mrzljak. Putem nas je uhvatio mrak te su nam ponovo trebale svijetiljke kako bi pronašli pravi put. Ovog puta u mraku smo susreli samo par žabica koje su skakutale po šljunčanom putu. S obzirom da smo se spuštali drugim putem do auta smo jedan dio morali propješaćiti preko asfalta. Za planinara je uvijek neugodno hodati po asfaltu, jednostavno je neprirodno. Ali što se mora nije teško. Ukupno smo prešli nešto manje od 10 km što je pravi trening za nekoga tko cijeli dan sijedi u uredu. Jelena je razgazila svoje nove gojzerice te smo prilikom spusta dogovorili još jedan pohod na Ivanščicu i to za zaključak tjedna, petak.
aktivan ulazak u vikend
Bio je to petak ako svaki drugi. Naša mala družina planinara se odlučila prkositi ustaljenom običaju tjednog odlaska na planinu te otiči na planinu dva puta u jednom tjednu. Nama iskusnijima to ne nije bio problem dok kod novih članova fizička sprema još varira.
Ovog puta naša odabrana staza je bio Konj. Iako po mnogima lakša od Pionira još uvijek staza koja se ne smije podcijenjivati. Na parkiralištu smo sreli planinarskog veterana koji je već tisuću puta bio na Ivanšćici, oko 900 puta na Ravnoj gorie te 29 puta na Triglavu. Za gospodina njegovih godina to je pozamašan broj koji zaslužuje poštovanje i prizanje.
Sinhronizirali smo naše aplikacije za pračenje aktivnosti te smo polako krenuli stazom prema vrhu gdje smo skoro usput pokupili malog psića. Iako je bio jako sladak i zaigran morali smo ga ostaviti tamo i gdje smo ga našli. Naš nas je put poveo u šumu i s obzirom da to obično označava hlad zbog nabijenosti atmosfere te kolčine vlage u zraku znojili smo se kao da je netko pustio vodu iz slavine.
Šumski dio smo brzo prehodali te smo ubrzo došli do kamenjarskog dijela koji je meni jedan od najboljih dijelova ove staze. Ovdje susrećemo mladog jelenjaka (Lucanus cervus) koji se nalazio nasred puta i chillao.
Preko krša i korijenja došli smo do hrpta s kojeg se pruža lijepi pogled. Prošli put kada smo bili ovdje je bilo jako hladno čemu je među ostalom bio kriv jak vjetar koji je puhao do kosti. Sad je vrijeme bilo povoljno te smo mogli uživati u pogledu.
Nakon još malo pentranja nenadano smo došli i do vrha. Tamo smo razgledali instalaciju koja je po svim predispozicijama trebalo biti sveto mjesto no uz raspelo koje se nalazilo kraj nedovršenog objekta nismo našli ništa drugo sveto. Ponovo smo se odlučili odmoriti na jednoj od klupica no ovaj puta nismo hvatali pokemone ili nešto druge već samo uživali u prirodi.
Nakon malo odmora krenuli smo natrag po starom dobrom Mrzljaku. Opet nas je ulovio mrak no mi smo uvijek spremni.
U ovih tjedan dana “osvojili” smo Ivanščicu s njene tri najpoznatije staze: Mrzljak, Konj i Pionir. Iako ove tri staze variraju po težini i kilometrima vremena uspona se razlikuju u minutama što ukazuje na našu fizičku i psihićku pripremljenost kao i spremnost za nove izazove. Triglav? Velebit? To su sve imena o kojima govorimo ovih dana u našim krugovima. Tko je dovoljno hrabar za takve pothvate, znam da ja jesam. Tko je samnom?!?
