Domaće staze su uvijek dobre i tu se nađe dobro društvo, no nepoznate staze nude uzbuđenje i otvaraju um. Već otprije smo bili željni otići u nepoznate divljine Velebita te nam se ta želja ispunila kada smo vidjeli izlet koji je organiziralo planinarsko društvo MIV iz Varaždina. Nezahtjevna planinarska staza je bio opis koji je privukao i novije članove našeg VAKUUM MET društva koji su bili željni kročiti u pustolovinu.
Iako je vrijeme godišnjih odmora te ljudi obično u to vrijeme bježe na more, nas troje hrabrih se odlučilo pobjeći u planine pa makar i samo na dva dana. Naše putovanje je započelo u 4 sata ujutro u petak 5.8. kada smo se Jelena i ja ukrcali na bus koji nas je prevozio do početka naše ekspedicije. Pošto sam spavao samo jedan i pol sat te noći, što mogu zahvaliti svom prijatelju Borni, mislio sam u autobusu malo ubiti oko no san mi nije baš dolazio. To je valjda bilo najbolje za sve oko mene jer nekada znam hrkati kao da pilim drva motorkom. S obzirom da je bilo vrlo rano, gusta magla i niski oblaci su bili vrlo česta pojava na poljima kraj kojih smo prolazili. U kombinaciji s polutminom praskozorja stvoren je jesenski ugođaj koji će se raspršiti s prvim zrakama sunca.
Oko 10 sati smo došli do početne točke naše ekspedicije koja nas je vodila preko prevoja Prezid do skloništa Crnopac. Teren kroz koji smo kročili bila je makija – kamenjar s niskim raslinjem. Prvi dio puta nije bio previše zahtjevan. Iz perspektive jednog planinara kojem je Ivanščica kao majka, ovaj put bih okarakterizirao kao Pionir na steroidima. Kako to biva naplaninarskim izletima, izmjenjujemo šale i pošalice te upoznajemo ostatak MIV ekipe kako koračamo naprijed. Na nekim dijelovima staza se sužava i okružuje kamenom.
Kroz labirint kamenja ubrzo dolazimo do prevoja Prezid gdje se pruža prekrasan pogled na okolicu.
Ubrzo nakon prevoja ulazimo u šumu koja je manje zahtjevna te tu radimo malu stanku kako bi se osvježili za ostatak puta.
Staza uskoro postaje zahtjevnija i strmija no za prave planinare kao što smo mi to je samo još jedna prepreka prema cilju. Procjepi u kamenju su također jedno od ugodnih iznenađenja ove staze. Procjepi se miješaju sa labirintom stijenja te uskoro dolazimo do skloništa Crnopac gdje smo mogli ostaviti “višak” stvari. Sklonište je malo, ali ima par ležajeva te sve kako bi preživjali noć na planini. Upisujemo se u knjigu te nam vođa puta objašnjava zašto se planinari zapravo upisuju u knjigu: kako bi ih lakše našli ako se izgube na planini.
Nastavljamo stazom Malog princa do Bilog Kuka gdje staza sa zahtjevne prelazi u izazovnu. Vertikalni uspon po stijeni uz pomoć klinova, korištenje sajli za prelazak nekih dijelova te ferata kako se to popularno zove u planinarskom žargonu, samo su dio onoga što je slijedilo. Moram priznati da mi je adrenalin skočio na takvim dijelovima jer je postojala mala mogućnost da se okliznem te je trebalo dobro birati uporište. Dvori, Konoba, Papratnjak, Predkuk, Tisni klanac, Niska vrata, Kičma i drugi nazivi su krasili dijelove kroz koje smo prolazili.
Za mene, najbolji dio je bio spust u Zdenkovu jamu u koju smo se spuštali po dvjema aluminijskim ljestvama te malim dijelom klinovima i sajlama. Šteta što ne postoji neki zip line po kojem bi se mogli spustiti. Bilo bi puno zabavnije.
U Zdenkovoj jami postoji pitoma kružna stazica te mnogi usjeci u stijeni koji imaju zanimljive oblike. Tako je na svakoj planini. Svaka ima nešto što privlači ljude, a ovdje su to čudni usjeci u stijeni.
Nakon prelaska već spomenutog dijela Kičma koji također podiže adrenalin zbog nedostatka klinova pa procjepi u stijeni postaju jedini spas. Nakon je slijedio raznoliki teren koji uključuje spustove i uspone, labirinte od stijenja te utabane šumske stazice. Ovdje prolazimo kroz dio nazvan Nebeska vrata koji vodi do slijedećeg uspona na Bili kuk.
Osobno nisam bio, ali ljudi kažu da je pogled prekrasan. Morat ću im vjerovati na riječ te slijedeći put kada budem u tom kraju i sam ga posjetiti. Stazom se vraćamo prema skloništu Crnopac. Ovdje već neki članovi ekspedicije osjećaju umor te im noge ignoriraju komande koje šalje mozak. Umor je sve veći. Krećemo se sporije također jer dobar dio puta idemo uzbrdo.
Nakon kojih pola sata ponovo dolazimo do skloništa Crnopac gdje radimo malu pauzu prije polaska do autobusa. Spuštamo se pitomim stazama zaraslim kupinama koje na svakom koraku beremo. To je još jedna pogodnost planinarenja. Spust je bio dosta jednostavan te smo se po šljunčanom putu spuštali oko 45 minuta do ceste gdje smo se ukrcali na autobus.
Autobusom smo otišli do Obrovca gdje smo noćili u sportskoj dvorani srednje škole. Samo mjesto se nalazi na rijeci Zrmanji te se može nazvati turističkim odredištem jer nudi razne adrenalinske sadržaje – ponajviše zasnovane na divljim brzacima koji se tamo mogu naći. Prolaskom kroz sam centar mjesta mogu se vidjeti mnoge ruševne zgrade koje su zaboravljene te propadaju. Na našem noćnom prolasku gradom začudili smo se kako nema omladine po ulicama što je čudno s obzirom da je bio petak. Nalazili smo samo majke s djecom u šetnji, starce te skupine naših planinara koji su se proširili ovim malim mjestom.
Kada smo se smjestili i spremili za spavanje, san nije dolazio jer temperatura u dvorani nije bila ugodna te je samo najavljena oluja donijela olakšanje. Iako smo se nadali da neće biti previše kiše, probudili smo se uz grmljavinu i bljeskove munja. Kiša je padala oko dva sata što je bilo dovoljno da nam poremeti planove. Umjesto predviđenog uspona na Tulove grede i Zir, otišli smo do Gračaca gdje nas je čekao plan B. No nažalost i tamo je palo dosta kiše te smo morali i to otkazati. Odlučili smo da je vrijeme da spakiramo kofere i da idemo doma. Iako nam je propao ovaj drugi dan, ovaj izlet možemo okarakterizirati kao vrlo poučan i zanimljiv. Treba nam više takvih. Na kraju smo zasladili put s jednom kremšnitom.
