snowpiercer

Još jedna nedjelja, još jedan izlet u nepoznato. Ovoga puta naša destinacija je bilo Pohorje u Sloveniji odnosno Lovrenška jezera koja se tamo nalaze (jezera na planini, idi pa vidi :)).  Pokret je bio oko 8h kada su moji suputnici došli po mene. Vozili smo se poznatom cestom prema Sloveniji i graničnom prijelazu Dubrava Križovljanska. Na drugoj strani, u mjestu Zavrč pričekali smo grupu iz Novog Marofa (MZM) koji su i organizirali ovaj pohod.

Borna je bio napet i nabrijan na lov Pokemona, Maja je sjedila na suvozačevom sjedalu još uvijek kao u polusnu dok je Nikola za volanom također bio nabrijan Borninom napetošću. Čekali smo oko 20 minuta da se svi skupimo na granici te smo u koloni krenuli dalje prema odredištu. S obzirom da nismo znali put dosta smo čekali jedni druge te je nervoza rasla. Nakon polovice puta konačno smo ugledali svoje odredište. Iz daljine je planina izgledala kao visoravan posipana bijelom supstancom. Po poljima kraj kojih smo prolazili u tragovima se pojavljivao i snijeg.

Kada smo ugledali znakove za vrh Rogla znali smo da smo blizu i snijega je bilo mnogo više. Počeli smo se verati uz planinu po asfaltiranom putu te su prizori ovdje bili magični. Bili smo blizu te je uzbuđenje raslo. Cesta je na početku bila čista no kako smo se sve više dizali nailazili smo na više snijega na njoj. Kako je počela sezona skijanja ovo je bilo dosta prometna cesta.  Nakon više od dva sata vožnje došli smo na destinaciju – hotel Natura kraj skijaškog centar Rogla gdje smo se parkirali.

Bilo je poprilično hladno iako je bilo sunčano. Kretali smo prema planinarskoj kući “Koča na Pesku” te usput nabasali na vidikovac na koji smo se svi popentrali. Pogled s vidikovca je veličanstven i isplati se popeti do treče, najviše razine, iako je na njoj najviše puhalo.

Krenuli smo dalje no s obzirom da je Partizanska staza bila previše zatrpana snijegom grupa je odlučila da puteljkom kroz šumu cestom skratimo put. Putem neki uživaju u zimskim radostima te se sanjkaju. Dolazimo do ceste kojom ubrzo stižemo do pl. kuče na Pesku.

Ondje se krijepimo pivama i sendvičima iz ruksaka. Borna u međuvremenu uzima sve žigove te ih štambilja po svojoj planinarskoj bilježnici. Izlazimo van te ubrzo krečemo dalje. Nailazimo i na konje koji su nas čudno gledali iz svojih ograda.

Teren kojim hodamo počinje biti izazovan što zbog dubine snjijega po kojem hodamo i propadanja u njega što zbog uspona koji su slijedili. Rutica je bila zanimljiva te nas je vodila uz potok koji smo i par puta gazili. Radili smo i par stanki kako bi se ljudi odmorili od sve zahtjevnijeg pohoda prije nego što smo konačno došli na Lovrenška jezera.

Nažalost debeli pokrivač snijega pokrio je jezera pa nismo vidjeli niti j od jezera. Slijedio je povratak prema polazišnoj točci gdje smo se malo razvukli te promašili zacrtani put. Prema riječima našeg vođe produžili smo si malo rutu. Bez obzira na to popeli smo se na visoko brdo s kojeg se mogao vidjeti lijepi zalazak sunca (dobra strana ovog obilaska). Mrak je padao kada smo došli do auta gdje smo se utrpali u njih i krenuli natrag.

Jako zanimljiv izlet i prvi susret s snijegom ove sezone. Na kakvim svim planinarskim putevima ćemo koročiti u budućnosti i da li će oni biti posipani s ovoliko snijega samo će vrijeme pokazati. Najavljen je i izlet na Moslavačku goru za tjedan dana. Tko zna čega sve ima tamo….