hiking

seven waterfalls

Znate one izlete za koje se dogovorite par tjedana unaprijed, pa na dan izleta vam se baš ne ide i loše ste volje. E, to je bio jedan ovakav izlet. Cijeli tjedan je bio izvrnut. Sat se pomakao za vikend i cijela rutina se pošemerila. Još uvijek sam se oporavljao od ozljede, no kretalo je prema boljemu. Sam izlet je bio malo upitan jer se vrijeme pogoršalo baš tu subotu.

Krenuli smo dosta kasno. Tek oko 7:15 sam pokupio Žeca i krenuli smo prema N. Marofu, gdje smo se sastajali s ostalima i gdje je bio naš dogovoreni kombi prijevoz. Krenuli smo oko 8:30 i pred nama je bilo oko tri sata vožnje. Snijeg i kiša su nas pratili skoro cijelim putem. Dok smo ugledali more,  situacija se smirila. Na odredište smo stigli malo prije 12h.

Na startu je bilo oblačno, a Buzet se izdizao u daljini. Krenuli smo iz sela Juričići po makadamu uz kanal rijeke Mirne. Nakon par sto metara stajao je znak za ulazak u Buzetski kanjon. Kada sam vidio taj prvi (umjetni) slap adrenalin je počeo kolati žilama. Tražio sam pozicije za što bolju fotografiju. Mali putić je vodio do kamenja ispod tog nultog slapa gdje sam imao priliku uhvatiti malo atraktivniji kut. Nekako organski u scenu su uskočile Dragana i Martina, a i ostali su uskoro ušuljali.

Ušli smo u kanjon, koji je zapravo bio lunapark za penjače i rekreativce, sajle posvuda, spilje, viseći mostići i uske stazice. Guštanje je moglo početi. Kamenje i korijenje je bilo klizavo te je doza opreza bila preporučena. Posebno za mene, koji sam još nesigurno koračao. Prvi slap naziva Zagon  nije me se nešto dojmio, ali zato slapovi poslije njega su me više impresionirali. Otkrili smo i spilje dovoljno velike za par nas.

Ubrzo nakon prvog slapa slijedio je i drugi naziva Bačva. Posebnost ovog slapa su činile viseće ljestve koje su bile postavljene ispred slapa. Prava mala uživancija za iskusiti. Ekipa se spuštala po klizavom terenu, rizik koji nisam mogao podnijeti. Fotkao sam i snimao s litice koja je gledala na sam slap.  Nakon malo uzdizanja naišli smo na još jedno penjalište i ljuljačku na kojoj se moglo odmoriti.  Nastavljamo dalje i nailazimo na oznaku za Modro zeleno jezero.

Spuštanje je dosta zeznuto zbog skliskog tla i spusta koji je dosta jaki. Preko kamenja i uz stijenu, neki su se provukli prema slapu. Napravili su krug oko jezera po, koliko sam vidio, ne baš prohodnom terenu. Uspeli smo se natrag na stazu koja je vodila prema trećem slapu – Vela peć.

Ovdje sam ustvrdio da je ovo zapravo lunapark, jer nas je tu čekala još jedna ljuljačka. Tlo oko samog slapa je vlažno i gazim još jače u blato kako bih uhvatio dobru fotku. Kada su se svi izluftali na ljuljački, nastavljamo dalje, opet se dižemo. Pred nama je strmi uspon prilikom izlaska iz kanjona i kao nagrada pogled na Buzet i okolicu.

Slijedeći slap je bio Mala Peć i bio je udaljen nekih deset minuta hoda. Možda sam nagazio nekome na stanište jer mi se učinilo da sam vidio da je nešto šmugnulo u vodu iz slamkaste  navlake koja se nalazila par metara od vode.  Ovdje smo napravili jednu grupnu fotku i natrag puteljkom dalje na mali uspon.

Slijedio je jedan dugi komad staze gdje smo se puno napričali, ali i puno nahodali. Staza je bila dosta široka i ravna, prolazili smo kroz šumarke, zanimljive krajolike i kraj zapuštenih kuća. Nakon tih par kilometara hoda dolazimo do petog slapa – Kotli. Uz same slapove nalazi se i istoimeno selo od kojega vidimo par kuća i plavi most.

Cijelo područje slapa je vrlo široko i upotpunjeno s mlinom. Mlin nije bio u funkciji no postojala je stazica koja je vodila iza mlina do stjenovite obale gdje je dobar pogled na donji dio slapa. Zbilja veličanstven pogled. Uskom stazicom se vraćamo na široki makadam koji nas vodi prema slijedećoj destinaciji – slapu Zelenšćak. Kao što i samo ime govori jezero na kojem se nalazi poprimilo je zelenkastu boju.

Još malo tapkanja kroz šumu nas je dovelo do zadnjeg slapa – Grjok. Naziv je možda mađarski, ali tko bi to sad znao. Brzim koracima vraćamo se prema startnoj poziciji, no od tog cilja nas dijeli par prijelaza preko rijeke Mirne. Iako je prvi bio lakši, na drugom, a posebno na trećem prijelazu sam pošteno namočio tenisice. Sjetio sam se onih snimki kada mačka ugazi u vodu ili snijeg pa se onda brzo vraća jer joj ne paše temperatura, s izrazom nezadovoljstva na licu.

Još malo hodanja po makadamu i vraćamo se u startnu ravnicu no sada se nalazimo na drugoj strani rijeke. Tu i tamo nas lovi malo kiše, no nebo je izdržalo sve dok nismo došli do kombija, gdje smo se nabrzinu presvukli i zapičili doma. Sve u svemu, zabavan izlet koji mi u početku nije izgledao da će biti takav. Puno je još izazova i nesigurnosti preda mnom koje moram prekoračiti. Bitno je da imam volju i da ostanem u pokretu. Jer ako imaš volju možeš sve! #utvv

You can’t connect dots looking forward, you can only connect them looking backwards. So you have to trust that the dots will connect in you future, you have to trust in something….

 

 

 

Leave a Reply

Your email address will not be published.